BOŠNJAŠTVO – austrougarska nacionalna politika

Socijalne i konfesionalne suprotnosti među bosanskohercegovačkim stanovništvom nametale su austrougrskim vlastima potrebu održavanja ravnoteže. Svaki veći poremećaj u korist jednog od njena tri elementa mogao bi ugroziti položaj Monarhije. Bosna je istovremeno bila izložena snažnim nacionalističkim pritiscima izvana.

General Filipović je uz oslonac na činovničku ekipu iz Hrvatske pokušao sprovesti ekskluzivno hrvatski kurs koji je završio neuspjehom i njegovim premještajem iz Bosne. Srpski nacionalni pokret je pod uticajem „Načertanija“ bio najrazvijeniji i te je smatrao da bi pravoslavno stanovništvo trebalo prihvatiti srpski nacionalni identitet.

Muslimani su imali više ciljeva. Više interesa davali su onoj opciji koja je mogla da zaštiti njihove vjerske, kulturne i druge interese. Morali su prihvatiti da traže perspektivu u realnosti na koju nisu bili navikli. Bili su svjesno da su ukupna manjina i da više ne predstavljaju silu kakva su bili u 17. i 18. stoljeću.

Dolaskom Benjamina Kalaja za civilnog upravitelja Bosne i Hercegovine dolazi do izražaja očuvanje ravnoteže kada su u pitanju etnokonfesionalni parametri. Bilo je jasno da se trebajuspriječiti uticaji sa strane, iz Srbije i Hrvatske. Kalaj je priliku vidio u bošnjaštvu u smislu „jedna zajednica – jedan narod“, želeći potaknuti bosanski patriotizam. Smatrao je da nacionalni osjećaj još nije razvijen i da je bošnjaštvo prilika za stvaranje zajedništva. Isticao je da se ime Bosna pominje još u 10. stoljeću i da se koristi u svim slavensko-bosanskim izvorima kroz bošnjastvo, bosanstvo, bosanski jezik. Bošnjaštvo je bilo univerzalno. Primjetio je i da stanovnici Bosne sebe zovu Bosancima ili Bošnjacima. Međutim, u osmanskim izvorima od prije 19. stoljeća termin Bošnjak je bio rezervisan isključivo za muslimane dok su ostali nazivani hrišćani ili raja. Tek polovinom 19. stoljeća se pokušava izgraditi bosanska naconalna ideologija koja bi obuhvatola sve njene narode. Ta ideja je jedno kratko vrijeme imala i podršku bosanskih franjevaca. Prema tome, bošnjaštvo u novim uslovima znači naciju koja obuhvata svo stanovništvo Bosne a ne samo Muslimane kao privilegovani element, odnosno kao vladajuću konfesiju.

Međutim, ovi Kalajevi pokušaji su ostali potpuno uzaludni. Muslimani su se teško mirili sa idejom ravnopravnosti sa ostalim stanovnicima Bosne a njihova bošnjačka ideologija nije obuhvatala predislamsko doba. Srpska nacionalana ideja širena propagandom iz Srbije već je bila prihvaćena kod ogromne većine pravoslavnog stanovništva. I franjevci napuštaju bošnjačku ideologiju u korist hrvatske nacionalne ideje.

Mehmed-beg Kapetanović 1891. godine kroz list „Bošnjak“ nastoji suzbiti i onemogućiti uticaj srpske i hrvatske nacionalne propaganede među Muslimanima. S tim u vezi list je odlučno isticao „da mi njihovu narodnost ne preziremo“ ali da „ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili pradjedovi i ništa drugo“.

Srpska i hrvatska štampa oštro je napala ovakav stav „Bošnjaka“. Tim povodom „Bošnjak“ je pisao da „do okupacije nije bilo ni traga ovdje tom novoskovanom srpstvu i hrvatstvu“. Srpski listovi napadaju pisanje „Bošnjaka“ negirajući Bošnjako ime za narod i bosanski za jezik, navodeći da u Bosni živi jedan, srpski, narod pocijepan u tri vjere. Hrvatska štampa poredi ime Bošnjak sa imenom Dalmatinac kao regionalnom odrednicom a ne nacionalnom, jer nema bošnjačke narodnosti kao što nema ni dalmatinske. Srpski i hrvatski listovi su zajedno ignorisali svaku tradicijubosanstva govoreći da je to izum okupacione uprave radi dijeljenja i zavađanja naroda.

List „Bošnjak“ podržava Kalajevu inicijativu u nazivu jezika bosanskim. Tako je 1890. godine izdata Gramatika bosanskog jezika koja je doživjela više izdanja latinicom i ćirilicom i bila u upotrebi do pred Prvi svjetski rat.

„Bošnjak“ je nastojao da pod vidom bošnjaštva okupi sve tri etničko-vjerske grupe u Bosni, što je bilo nemoguća misija zbog žestokog otpora sa strane. Uticaj tog lista slabi već 1895. godine kada dolazi do početka srpske i muslimanske borbe za prosvjetnu i vjersku autonomiju.

Pod pritiskom srpskog i hrvatskog političkog pokreta, Zemaljska vlada je 4. oktobra 1907. godine jednom internom naredbom obavijestila sve organe da se zemaljski jezik ima svuda službeno nazivati „srpsko-hrvatski“. Time je zvanično ukinut naziv bosanski jezik. Međutim, kako je među Bošnjacima bio duboku ukorijenjen taj naziv, Vlada je posebnom odlukom od 29. novembra 1907. godine dozvolila da u okviru samoupravnih institucija i škola svoj jezik i dalje označavaju bosanskim imenom.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *