BOMBARDOVANJE LIBIJE 1986 – historija se uvijek ponavlja

Dana 14. aprila 1986. godine Sjedinjene Američke  Države pokreću Operaciju „Kanjon El  Dorado“, vazdušne udare protiv Libije u znak odmazde zbog libijske podrške terorizmu protiv američkih trupa i građana. Napad, koji je započeo 15. aprila u 2 sata ujutru po libijskom vremenu, uključivao je više od 100 američkih aviona i trajao je sat vremena. Napadnuto je pet vojnih ciljeva i „centara za terorizam“, uključujući i štab libijskog lidera Muamera Gadafija.

Deset dana prije napada, bomba je eksplodirala u diskoteci u Zapadnom Berlinu koju su posjetili američki vojnici, ubivši dvoje ljudi i ozlijedivši više od 200. Na temelju niza libijskih poruka koje su pohranile američke obavještajne službe, američki predsjedatelj. Ronald Reagan zaključio je da su libijski agenti u istočnom Berlinu bili odgovorni za eksploziju i odobrio je vojnu akciju za osvetu, koja je dobila naziv kod Operacije El Dorado Canyon.

U decembru 1985. pet američkih građana ubijeno je u terorističkim napadima na aerodromima u Rimu i Beču. Američki predsjednik Ronald Regan naredio je sankcije i zamrznuo libijsku imovinu u Sjedinjenim Državama. Dana 24. marta 1986. godine, američke i libijske snage sukobile su se u zaljevu Sidra ispred libijske obale, a četiri libijska napadačka plovila su potopljena. Zatim, 5. aprila, teroristi su podmetnuli bombu u diskoteku u Zapadnom Berlinu koju posjećuju američki vojnici. Jedan američki vojnik je ubijena više od 200 ljudi je ranjeno, uključujući i 50 drugih američkih vojnika. Američka obavještajna služba je presrela radio poruke iz libije upućene libijskoj ambasadi u Istočnom Berlinu naređujući napad na diskoteku.

Nakon početka napada, predsjednik Reagan se putem tv obratio naciji: „Kada su naši građani zlostavljani ili napadnuti bilo gdje u svijetu“, rekao je, „mi ćemo odgovoriti u samoodbrani. Danas smo učinili ono što smo morali učiniti. Ako je potrebno, ponovno ćemo to učiniti.“

Oko 100 aviona učestvovalo je u napadima. Poletjeli su sa nosača aviona iz Sredozemnog mora i iz baza u Engleskoj. Budući da Francuska i Španija nisu dozvolile prelet preko svoje teritorije, avioni iz Engleske su letile preko Atlanskog okeana i Gibraltarskog moreuza.

Više od 60 tona bombi palo na područja u ili blizu glavnog grada Libije, Tripolija, i drugog po veličini grada Bengazija. Ciljevi su bili vojne kasarne, centar za obuku za podvodnih operacija i vojni aerodrom. U jednoj od napadnutih kasarni nalazio se objekat u kojem je živjela porodica libijskog vođe Gadafija.

Bombardovanje je u cijelosti iznenadilo libijsku vojsku. U trenutku napada nije se oglasio alarm za uzbunu, a sistemi protivvazdušne odbrane Tripolija i Bengazija bili su aktivirani tek nakon što su američki avioni završili bombardovanje. Svi ciljevi su teško oštećeni, dok su neki avioni promašili zadate ciljeve i pritom uništili okolne civilne objekte u Tripoliju. U napadima je također oštećena francuska ambasada. U napadima je poginulo 37 ljudi uključujući i Gadafijevu petnaestomjesečnu kćerku. Jedan američki avion F-111 je srušen a piloti su poginuli. Ispred Gadafijeve rezidencije napravljen je spomenik u znak sjećanja na taj napad.

Operacija „Kanjon El Dorado“ dobila je teške kritike iz nekoliko zemalja, uključujući arapske zemlje, Sovjetski Savez i Francusku. Smatra se prvom američkom vojnom akcijom čije je službeno opravdanje bilo borba protiv međunarodnog terorizma i njegovih sponzora.

Napad se nije pokazao dugoročno djelotvornim. U razdoblju nakon američkog napada dogodilo se nekoliko novih terorističkih napada za koje je optužena Libija. Najzpoznatija teroristička akcija nakon 1986. godine bila je rušenje Pan Am-ovog aviona iznad grada Lokerbija u Škotskoj 1988., a Libiji su 1992. godine zbog odbijanja izručenja optuženih za izvođenje tog napada uvedene ekonomske sankcije. Tokom druge polovine osamdesetih libijska privreda ne nalazila u izuzetno teškom stanju pa su se devedesetih u samoj zemlji pojavile opozicione snage koje su pokušale izvršiti dva vojna udara. Dogodilo se i nekoliko demonstracija protiv Gadafija koje su u krvi ugušene.

Zbog toga je Libija postepeno odustala od svoje politike suprotstavljanja prema međunarodnoj zajednici i poboljšavala odnose sa Zapadom, da bi 2003. godine bila primljena u međunarodnu zajednicu, i to bez promjene na čelu zemlje.

 

izvor: britannica

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *