KAPITULACIJA JUGOSLAVIJE

Na vijest da je u Jugoslaviji izvršen državni udar, Hitler je naredio da se smjesta sazove ratni savjet na kojem je dogovoreno da se pored planiranog napada na Grčku simultano izvede i napad na Jugoslaviju. Hitlerov plan napada na Jugoslaviju imao je šifrovano ime „Operacija 25“.

Napad je počeo bez objavljivanja rata u noći 5/6. aprila 1941. zauzimanjem Sipa, na Dunavu. Oko 5:10 sati njemačka avijacija je bombardovala jugoslovenske aerodrome kod Skoplja, Kumanova, Niša, Zagreba, Brežica i Ljubljane. Oko 6:30 italijanska avijacija je sa baza u Italiji i Albaniji napala aerodrome, pristaništa i pomorske baze na tlu Crne Gore, Hercegovine, Dalmacije, Bosne i Slovenije. Oko 6:45 sati Nijemci su sa aerodroma u Mađarskoj, Rumuniji i Austriji bombardovali Beograd.

Njemačko bombardovanje pokidalo je veze između jedinica, onemogućavalo kretanje jedinica bez vazdušne zaštite, izazivalo nevjericu u otpor iskazanoj sili, prouzrokovalo strah i paniku u pozadini i na frontu. Svako komandovanje i koncentrisanje snaga unaprijed je bilo presječeno. Svjesni da pred sobom imaju oklopne jedinice, a u vazduhu nadmoćnu, gospodareću avijaciju Trećeg Reicha, vojnici su gubili samopouzdanje. Odnos snaga unaprijed je ubijao smisao svakog otpora.

zarobljeni jugoslavenski vojnici predaju oružje

Rasulo Vlade i vojske

Vrhovna komanda Jugoslovenske vojske nije kontrolisala situaciju. Vlada se povlačila od prvog dana rata a veza između vlade i Vrhovne komande nije postojala. Na diplomatski upit upućen Staljinu nakon izbijanja rata da li Sovjetski Savez namjerava poštivati sklopljeni sporazum i objaviti rat Njemačkoj, dobiven je negativni odgovor čime se slama jugoslavenska nada za spas. Sve je bilo izgubljeno i propast je sve brže i brže tekla.

Predsjednik Vlade general Dušan Simović je bez saglasnosti vlade 14. aprila ovlastio armijskog generala Danila Kalafatovića da zaključi primirje (iako se u datoj situaciji radilo zapravo o kapitulaciji) kako bi se dobilo u vremenu i olakšala situacija vojske. Situaciju su otežavali i događaji iz Hrvatske gdje je uspostavljena tzv. Nezavisna Država Hrvatska. Tako je potpredsjednik vlade dr. Vladko Maček napustio vladu 8. aprila, a društvo su mu činili i ostali pojedini drugi hrvatski ministri. Dok su oni otišli u Zagreb, lider Bošnjaka Džafer Kulenović odlazi u Sarajevo.

dokumenti Vlade Jugoslavije i Vrhovne komande u kojima se zahtjeva sklapanje primirja sa Nijemcima

Simović se nadao da će Njemačka postupiti kao u slučaju Francuske 1940., tj. da će jedan dio teritorije ostati pod kontrolom Vlade Jugoslavije. Nijemci su zahtjevali bezuslovnu kapitulaciju koja je isključivala svako primirje. Kapitulacija (Odredbe o primirju) je potpisana 17. aprila 1941. u Beogradu, u zgradi bivšeg Čehoslovačkog poslanstva. Kapitulaciju su potpisali general-pukovnik Maximilian von Weichs, s njemačke strane, a s jugoslovenske Aleksandar Cincar-Marković i general Radivoje Janković. U kratkotrajnom ratu zarobljeno je oko 375.000 jugoslovenskih vojnika i oficira, koji su najvećim dijelom odvedeni u zarobljeništvo.

Podjela Jugoslavije

Jugoslavija je tada faktički likvidirana kao država, iako je njeno postojanje i dalje nominalno bilo priznato od strane tadašnje međunarodne zajednice, a jedini legitimni međunarodno priznati predstavnik Jugoslavije bila je Jugoslovenska vlada u izbjeglištvu. Okupatori su, suprotno međunarodnom pravu, u centralnim dijelovima zemlje formirali tri državna protektorata (marionetske države) – Nezavisnu Državu Hrvatsku, Nedićevu Srbiju i Nezavisnu Državu Crnu Goru, dok su periferni dijelovi Jugoslavije jednostavno anektirani od strane susjednih fašističkih država – Njemačke, Italije, Mađarske, Bugarske i Albanije (koja je i sama bila italijanski protektorat).

Najveći dio Jugoslavije ušao je u sastav Nezavisne Države Hrvatske u okviru koje su bili veći dio teritorije današnje Hrvatske, čitava teritorija Bosne i Hercegovine i područje Srijema. Na čelu NDH nalazio se ustaški režim sa Antom Pavelićem kao poglavnikom.

Njemački protektorat Srbija formiran je na većem dijelu Centralne Srbija, istočnom dijelu Vojvodine (Banat) i sjevernom dijelu Kosova (okolina Kosovske Mitrovice). Srbijom je upravljala njemačka Vojna Uprava kojoj su bile podređene Komesarska vlada na čelu sa Milanom Aćimovićem, a potom Vlada narodnog spasa na čelu sa Milanom Nedićem.

Crna Gora je činila protektorat fašističke Italije. Protektorat je bio pod okupacijom italijanskih trupa a obuhvatao je veći dio današnje Crne Gore i zapadni dio Sandžaka. U protektoratu je bio postavljen italijanski guverner, dok je lokalne vlasti predstavljao crnogorski premijer. Prvi premijer protektorata Crne Gore bio je Sekula Drljević.

Centralni dijelovi današnje Slovenije okupirani su od strane njemačkih trupa i direktno priključeni Njemačkom Reichu, gdje su u administrativnom smislu podijeljeni između pokrajina Koruške i Štajerske. Italija je direktno anektirala nekoliko dijelova Slovenije. U zapadnom dijelu formirana je Ljubljanska pokrajina, sa administrativnim centrom u Ljubljani dok je manji dio priključen italijanskoj Riječkoj pokrajini.

Mađarska je okupirala i anektirala sjeverne delove Jugoslavije, uključujući Bačku, Baranju, Međumurje i Prekomurje. Bugarska je okupirala i anektirala jugoistočne dijelove Jugoslavije, uključujući centralnu i istočnu Makedoniju, južno Kosovo i jugoistočne dijelove Srbije. Albaniji su priključeni zapadni dijelovi Makedonije, istočni dijelovi Crne Gore, kao i najveći dio Kosova.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *