ADOLF HITLER – zanimljive činjenice o najvećem zločincu 20. vijeka

Adolf Hitler je bio njemački političar i vođa Nacističke partije, koji je 1933. postao njemački kancelar. Poslije smrti predsjednika Paula fon Hindenburga proglasio je sebe za firera (vođu) i uspostavio totalitarni režim u Njemačkoj, koji je trajao sve do kraja Drugog svjetskog rata, u maju 1945. godine. Rođen je 20. aprila 1889. godine u austrijskom gradu Braunau am Inn.

Evo nekoliko zanimljivih činjenica o njemu kao i citata iz njegovih knjiga za koje možemo reći da ako bi se čitale u pozadini svih onih zbivanja koja su se u međuvremenu odigrala, ne bi trebali zainteresovati samo psihologe već i najširu čitalačku publiku.

Prije nego što je dao naređenja koja su u u smrt odvela desetine miliona nevinih ljudi i skoro uništilo Zapadni svijet, Adolf Hitler je bio nadolazeći (čitaj: neuspješni) umjetnik.  Dva puta je aplicirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču ali je oba puta odbijen zbog njegove „nesposobnosti za slikanje”. Teško je povjerovati da prije nego što je postao vrhovni vladar Rajha on zapravo slikao cvijeće, zgrade i spomenike. Ironično, to su bili oni prizori i krajolici koji je biti uništeni njegovim kasnijim „radovima“. Ovi radovi daju jeziv uvid u um jednog od najvećih diktatora u modernoj historiji, koji čak i među šarene slikovitie krajolike ubacuje slike unišenih njemačkih tenkova iz Prvog svjetskog rata i neplodnu pustoš.

Hitlerove slike

Naredio je da se naprave lutke koje vojnici mogu da stave u torbu, jer su nemački ratnici često oboljevali od sifilisa zbog kontakta sa francuskim prostitutkama.

plakat za antipušačku kampanju

Vodio je prvu antipušačku kampanju. Ova nacistička kampanja nije dozvoljavala pušenje u javnom prevozu, a vojnici su imali organizovana predavanja o štetnosti pušenja.

Bio je vegetarijanac i izričito je zabranjivao surovost prema životinjama, pa je u skladu sa tim ograničio lov i testiranje lijekova nad njima. Njih je zamijenio Jevrejima, a zakonom je zabranio iskorištavanje i mučenje nedužnih životinja.

Htio je da napravi „Muzej istrebljene rase“. Planirao je da sakupi hiljade predmeta koji su pripadali Jevrejima i napravi ovaj muzej poslije rata. Kolekcija od 200.000 predmeta je fotografisana i zavedena u knjige.

Nikada nije kročio ni u jedan koncentracioni logor. Uvijek se držao podalje od prljavih poslova i nikada nije bio u logorima. Naređenja je izdavao tiho i nikada nije ostavljao pismene tragove s nalozima za ubijanje i genocid.

Indijski vođa Mahatma Gandi, veliki protivnik nasilja, pokušao je da ubijedi i Hitlera da se silom ništa ne dešava. Godine 1938., prije rata, Hitler je savjetovao britanskom ministru spoljnih poslova: „Ubij Gandija“, rekao mu je. „A ako to nije dovoljno da ih smanjite na podnošljiv nivo, upucaj desetak vodećih članova Kongresa“, dodao je. Što se tiče Hitlera, Britanci su previše popuštali mirnim protestima Mahatme Gandija. Hitler je smatrao da su Indijci „niža rasa“ koja je trebalo da bude podvrgnuta arijevskoj vladavini – i da je preuzeo svijet, planirao je te savjete da sprovede u djelo.

Hitler je bio iznenađujuće pro-muslimanski orijentisan. I on i Hajnrih Himler žalili su se da je Njemačka kršćanska zemlja. Hitler je rekao:  „Muhamedova religija bi bila mnogo više kompatibilna s nama nego kršćanstvo“. Pronašao je srodnu dušu u Haj Aminu al-Huseiniju, jerusalimskom velikom muftiji, koji mu je rekao da imaju iste neprijatelje:  „Engleze, Jevreje i komuniste“.

Preživio je 42 atentata a na kraju je izvršio samoubistvo.

O čitanju

„Poznajem ljude koji beskrajno mnogo „čitaju“, i to knjigu za knjigom, slovo po slovo, a koje ipak ne bih mogao nazvati „načitanima“. Oni, naravno, posjeduju ogromnu količinu „znanja“, samo što njihov mozak ne razumije, nije u stanju, provesti raspodjelu i registriranje svega onoga u sebe unijetog materijala. Njima nedostaje umijeće izdvojiti u knjizi ono što je za njih vrijedno, od bezvrijednog, i da to vrijedno tada zauvijek zadrže u glavi, a ono drugo, ako je moguće, da uopće i ne vide, u svakom slučaju, da to kao nesvrsishodnu bolest, ne vuku sa sobom. Čitanje nije, dakako, samo sebi svrha, već njeno sredstvo …

Potrebno je da sadržaj pojedinog čitanja ne bude „broj“ pročitanih knjiga, ili čak i izdanja knjiga, i kao takav predat na čuvanje pamćenju, već da kao kamenčić mozaika, u općoj slici svijeta, zauzme svoje mjesto u njemu pripadajućem poretku i tako i on pridonese da se ta slika oblikuje u glavi čitatelja.

U onome ko u sebi posjeduje umijeće pravilnog čitanja, proučavanju svake knjige, svakog časopisa ili brošure, trenutno će se probuditi pažnja na sve ono što je prema njegovu mišljenju vrijedno trajno i čvrsto upamtiti, jer je to ili svrhovito, ili, uopće uzevši, vrijedno znati. A ako život pred čovjeka iznenada postavi neko pitanje radi provjere ili odgovora, tada će se kod takvog načina čitanja prisjećanje odmah dohvatiti mjerila već postojeće slike pogleda i iz nje izvući sve one desetljećima skupljanje pojedine priloge i pristupe, koji se tiču tog pitanja, kako bi podnijelo umu na ispit i novo procjenjivanje, sve dok pitanje ne bude razjašnjeno ili na njega ne bude odgovoreno.

Samo tako, čitanje ima smisao i svrhu.“

„Politika oblikuje historiju. Sama historija predstavlja pravac borbe jednog naroda za opstanak…. borbu kako čovjeka tako i nacije za samoočuvanje i kontinuitet… Politika je u stvari, finalno izvršenje te borbe. Politika kao takva nije samo borba neke nacije, već je ona i umjetnost sprovođenja te borbe. Pošto historija, kao slika do danas postojećih borbi za opstanak nacija, nepobitno prezentuje i politiku koja preovladava u određenom vremenu, ona je najbolja učiteljica naših političkih aktivnosti.“

Hitler socijalist?

Hitler bio „preletač“.  Pridružio se nacistima tek kada ga je 1919. novooformljena Socijalistička partija odbila riječima da ga ne žele u svojoj partiji niti da piše za njihove novine. U vrijeme kada je Hitler htio da joj pristupi partija je bila mnogo veća i uspješnija od Nacističke partije. Adolf Hitler nije bio tipični socijalist, njegova je politika bila jedinstvena u mnogočemu, no Nacionalsocijalistička radnička partija Njemačke je postigla svoju popularnost prvenstveno zahvaljujući socijalističkim istupima i programu.

„Postoji razlika između teoretskog poznavanja socijalizma i života u socijalizmu. Ljudi se ne rađaju kao socijalisti, ali se moraju učiti da postanu.“

„Nacionalsocijalistička država ne poznaje klase. No, iz političkog aspekta, prepoznaje samo građane s apsolutno jednakim pravima, time i jednakim obavezama.“

„Budući da smo socijalisti, moramo svakako biti i antisemiti jer se želimo boriti protiv materijalizma i pohlepe. Kako možeš biti socijalist, a ne biti antisemit u isto vrijeme?“

„Neće biti dozvole niti slobodnog prostora gdje će pojedinac pripadati sebi. Ovo je socijalizam…Neka posjeduju zemlju i tvornice koliko hoće. Međutim, glavni faktor je država, kroz stranku, koja je superiorna nad njima bez obzira jesu li vlasnici ili radnici.“

„U socijalizmu budućnosti…gleda se samo cjelina, narodna zajednica. Pojedinac i njegov život igraju samo sporednu ulogu. On može biti žrtvovan, on je spreman da se žrtvuje ako cjelina to od njega bude zahtijevala.“

„Ni u jednom domu zastupnika, ni u jednom senatu nema mjesta glasanju. To su institucije za rad, a ne mašine za glasanje. Pojedini član ima savjetodavni glas, ali nikad odlučujući. Odlučujući glas imaju samo odgovorni predsjednici.“

Snaga ne leži u odbrani već u napadu.

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *