USTAŠKI LOGOR JASENOVAC – STRATIŠTE BOŠNJAKA

Obilježena je još jedna godišnjica stradanja logoraša u ustaškom logoru smrti  Jasenovac, prvo na srpskoj a zatim i hrvatskoj strani. Na dva različita mjesta iznose se dvije „istine“ o stradalima. Srpska strana prikazuje više od 700.000 žrtava Jasenovca, dok hrvatski povjesničari ističu oko 80.000 žrtava. Međutim, ni jedni ni drugi nisu iznijeli podatke o stradalim (imena) i pokazali ih javnosti, što dovodi u sumnju njihove paušalne ocjene.

Sjećanje i pamćenje trebaju biti sastavni dio kolektivnog identiteta svakog naroda, pa i Bošnjaka, jer su u toku svoje historije bili žrtve brojnih zločina. Da se učilo od historije, učiteljice života, naročito iz rata 1941- 1945. godine, mnogi zločini iz agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu bi mogli biti spriječeni. Zato je nužno voditi računa i stalno na to upozoravati mlađe generacije kako se historija ne bi ponavljala. Nažalost, o tome se u našim školskim udžbenicima skoro ništa ne uči.

I srpski i hrvatski zvaničnici falsifikuju nacionalnu strukturu stradalih u Jasenovcu izostavljajući muslimane – Bošnjake kao žrtve Jasenovca i ne spominju ih kao stradalnike. Ističu se Srbi, Jevreji, Romi, Hrvati, Slovenci, čak jedan Čeh i Norvežanin. Bošnjačke žrtve logora u Jasenovcu uopće ne pominju, vjerovatno da bi negirali ili umanjili njihovo učešće u ukupnom stradanju, što su kontinuirano činili od Drugog svjetskog rata do danas.

Glavni razlog zbog čega srpska zvanična politika prešućuje bošnjačke žrtve u Jasenovcu identičan je razlogu zbog kojeg ih prešućuju i u bošnjačkom nacionalnom korpusu; a to je da su Bošnjaci nisu ubijani u Jasenovcu jer su bili Bošnjaci, već što su bili antifašisti. Ni jednima ni drugima ne odgovara činjenica da je i među Bošnjacima bilo ljudi koji su se suprostavili fašizmu.

egzekucija logoraša kod Jasenovca

Bošnjaci su stradali jer su se verbalno suprostavili ustaškom nasilju kako bi zaštitili komšije, jer su odlazili u partizane ili su krili ilegalni rad člana familije, pomagali partizanski pokret ili ilegalni rad, jer su skrivali jevrejske porodice ili pojedine, jer su pomagali muhadžirima uprkos ustaškoj zabrani. O tom i takvom odnosu Bošnjaka najbolje govori primjer Hujdur-ef. Mumina, imama u Kutima, kod Prozora, koji je kao iskren vjernik zaštitio mještane usprotivivši se ustaškim zločinima. Uhapšen je i na svirep način živ ispečen u krušnoj peći. Niz je sličnih primjera koji svjedoče o bošnjačkom stavu i ponosu.

Prema sumarnom pregledu broja žrtava po nacionalnoj pripadnosti u logorima Jasenovac i Stara Gradiška u samom logoru Jasenovac ubijeno je 789 je Bošnjaka, a u logoru Stara Gradiška 160, ukupno 949. U logoru Jasenovac je ukupno stradalo logoraša svih nacionalnosti prema ovim podacima 49.602, u Staroj Gradiški 9.586 što zajedno iznosi 59.188. Značaj ovog pregleda je da se iza svakog broja nalazi ime i prezime žrtve logoraša.

 

Poznati Bošnjaci ubijeni u Jasenovcu

U kompleksu ustaških logora smrti Jasenovac stradao je velik broj poznatih porijeklom iz uglednih familija ili su u najbližem srodstvu sa danas poznatim osobama. Među njima se ističu:

Safet Krupić, rođen 1911. godine u Bosanskoj Krupi, studirao u Zagrebu i Parizu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Bio je književni i naučno-društveni esejist. Pisao je o domaćim i stranim književnicima i naučnicima, o položaju bosanskohercegovačkih muslimana, njihovoj kulturi i književnosti. Ubijen je 1942. godine.

Džemil Džemo Krvavac, rođen 1913. g. u selu Velika Gračanica kod Gacka. Bio je nadaren književnik. Pisao je pjesme i crtice, književne kritike i eseje o knjigama, filmovima i likovnim izložbama. Ubijen je 1942. godine.

Zijah Zijo Dizdarević, rođen 1916. u Vitini. Jedan je od najtalentovanijih mladih predratnih književnika koji je za svog vrlo kratkog života napisao nekoliko pripovjedaka antologijske vrijednosti („Majka“, „Naza vezilja“, „Jah, i on umrije“, „Ramazanska noć“, „Jedan dan u mojoj kasabi“, „Blago u duvaru“, itd.). Ubijen je 1942. godine.

Halil Alije Isaković, rođen 1911. u Butini kod Stoca, amidža bošnjačkog intelektualca i književnika Alije Isakovića, ubijen 1944. godine.

Abdulah Sidran

Abdulah Sidran, rođen 1909. g. u Sarajevu, amidža bosanskohercegovačkog pjesnika Abdulaha Sidrana, koji je po amidži i dobio ime. Ubijen 1942. godine.

Džemal Džumhur, rođen 1923. u Konjicu, brat našeg književnika, karikaturiste i putopisca Zulfikara Zuke Džumhura. Ubijen 1945. godine.

Nezira Dizdar, rođena 1881. g. u Trebinju, i Refika Dizdar r. 1921. g. u Stocu, majka i sestra poznatih književnika – pjesnika Hamida i Mehmedalije Maka Dizdara.

Nusret Prohić, r. 1922. g. u Derventi, potiče iz stare i poznate familije Prohića iz Gračanice. Brat je nadaleko poznatog ljekara i prvog pedijatra u Sarajevu dr. Ismeta Prohića. Ubijen 1942. g.

Mehmed Meho Ferhatović, r. 1900. g. u Sarajevu, otac legendarnog nogometaša Asima Ferhatovića Haseta, čije ime danas nosi Olimpijski stadion u Sarajevu. Ubijen 1945.g.

Mirza i Mustafa Balić – rođaci poznatog skakača sa Starog Mosta Emira Balića.

 

U Jasenovcu su ubijene daidže Bakira Izetbegovića

U Jasenovcu su stradale i daidže člana predsjedništva Bakira Izetbegovića, Muhamed i Bakir Repovac. Bakir Izetbegović je istakao i da su mu daidže bili miljenici u familiji, a da je rahmetli Bakir bio ljubimac svih, posebno njegove sestre Halide, koja je u znak ljubavi prema bratu svom sinu dala njegovo ime.

Ismet Repovac, otac ubijenih, u izjavi datoj 4. maja 1946. godine, pretpostavio je da su Muhamed i Bakir ubijeni u Jasenovcu. Utvrđeno je da je Muhamed Repovac, rođen 1921. godine u Ostrošcu, uhapšen i interniran u logor Jasenovac 01. 01. 1942. godine; ubijen 01.03.1943. godine u logoru Jasenovac. Bakir Repovac, rođen 1920. godine u Ostrošcu, uhapšen u Sarajevu 07. 08. 1944. godine i interniran u logor Lepoglavu gdje je i ubijen 31. 10. 1944. godine.

Prema kazivanju akademika Abdulaha Sidrana njegov amidža Abdulah, rođen 1909. u Sarajevu bio je pošten i čestit čovjek. U duši je bio antifašista i protivnik NDH. Po zanimanju je bio tipograf, izučio zanat u Islamskoj štampariji u Sarajevu, ŽFT, uhapšen i deportiran u logor Jasenovac 20. januara 1942. godine, ubijen u logoru 1. septembra 1942. godine. U logoru proveo 9 mjeseci.

Tuzlanka u Jasenovcu

Bošnjaci su bili zatvarani i zbog pomoći izbjeglicama. Posebno je značajna priča o poznatim Tuzlacima i Tuzlankama. Ifaket hanuma (Faketa), kći moćnog i bogatog Bakir bega Tuzlića, udala se za veleposjednika Sead-bega Kulenovića… Faketa je djelovala skromno, ali se znalo da pati što nema djece, zbog čega je došlo do razvoda braka. Faketa se potom udala u Banja Luku, za Suljagu Salihagića, sa kojim je rodila dva prelijepa sina Omera i Halila. Ifaket hanuma je bila poznata po svom „modernom životu“ – jahala je konja, skijala, uživala u vrtu, išla u lov itd, ali je prije svega poštovala tuđu i svoju tradiciju i bila jako odana vjeri. Čim su u Banja Luku počeli stizati muhadžiri iz istočne Bosne i Hercegovine, bježeći od četnika, promijenio se i njezin život. Gotovo cijeli svoj imetak i snagu daje da bi pomogla unesrećenim. Obilazi gradove i sela, kupuje hranu i dijeli ih muhadžirima preko Merhameta. Gradonačelnik Bosanske Gradiške, Haki-beg Kapetanović ju je dobronamjerno upozoravao da prestane sa tim radnjama jer bi je ustaše mogle kazniti. Prilikom kupovine žita za muhadžire u Gradiškoj 1944. godine, ustaše su je uhapsile i otpremile u logor Stara Gradiška. Nakon strahovitog mučenja umrla je u teškim mukama, nakon što ju je jedan stražar spržio vrelim uljem 1944. godine.

Zbog čega su Bošnjaci završavali u Jasenovcu?

naslovna strana knjige Nihada Halilbegovića

Bošnjaci su u Jasenovačkom logoru stradali kao antifašisti u širem smislu te riječi. Bilo da su se verbalno, fizički ili na drugi način suprotstavljali ustaškom teroru, ili su pak pomagali, s namjerom ili bez nje, partizanski oslobodilački pokret, čekala ih je slična sudbina.

U logorima Jasenovac i Stara Gradiška je stradalo najmanje 949 Bošnjaka, za koje se tačno znaju svi podaci: ime i prezime, godina i mjesto rođenja, ime oca i slično.

Povod ovoj crtici je 22. april 1945.godine kada su logoraši, uvidjevši namjere ustaša da likvidiraju sve zatvorenike krenuli u proboj. Od preko hiljadu zatvorenika njih pola je krenulo na juriš da bi se spasilo njih 80. U drugom naletu iz logora Kožare od 163 zatočenika preživjelo je njih 11. Svim žrtvama treba odati počast bilo koje nacionalnosti da su. No, ono što i danas ostaje otvoreno jesu pitanja:

– Zašto partizani koji su bili u blizini logora Jasenovac nisu pomogli zatvorenicima prilikom njihovog proboja iz logora?

– Zašto su po ulasku u logor partizani uništili sve objekte i druge predmete u logoru?

– Zašto Josip Broz Tito nije nikada posjetio jasenovački logor i poklonio se žrtvama?

– Zašto su do sada (historičari, logoraši, političari i dr.) izbjegavali da govore i pišu o bošnjačkim zatvorenicima u Jasenovcu?

Pitanja je mnogo a odgovora malo. Na historičarima je da nastave istraživati.

 

izvor: Nihad Halilbegović, „Bošnjaci u Jasenovcu“

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *