ČERNOBIL – katastrofa koja je nagovijestila kraj komunizma

Gluho doba noći s četvrtka na petak, 26. april 1986. godine. U jedan sat i 23 minute iza ponoći jedna ekspolzija promijenila je cijeli svijet.

Dok su stanovnici ukrajinskog grada Pripjata bezbrižno spavali, nekoliko kilometara od njih, uz samu granicu Ukrajine s Bjelorusijom, odjeknula je eksplozija. Radnici nuklearne elektrane “Vladimir Iljič Lenjin” izvodili su test koji je trebao dati doprinos uštedi energije.

No, sve je krenulo po zlu. Došlo je do eksplozije koja je uništila jedan od četiri reaktora. Ta mirna noć pretvorila se u jednu od najvećih nuklearnih katastrofa u historiji čovječanstva.

Nuklearka “Vladimir Iljič Lenjin” se sastojala od četiri reaktora tipa RBMK-1000, od kojih je prvi stavljen u pogon 1977. godine, a četvrti reaktor, koji je eksplodirao, 1983. godine. Černobilska nuklearna elektrana je u punom kapacitetu sa svoja sva četiri reaktora davala oko 10 % ukupne električne energije Ukrajine.

U trenutku kada se eksplozija desila, gotovo niko nije bio svjestan prave opasnosti i onoga šta se dogodilo. Termin radijacija, postojao je u riječnicima, ali je bio relativno nepoznat, te je trebalo kriminalnih 36 sati da vlasti tadašnjeg SSSR-a pošalju kamione sa ciljem da evakuišu Pripjat. Stanovnici grada su dobili svega dva sata da sa sobom ponesu čitav svoj život, uz napomenu da sve to mora stati u samo jedan kofer i to sa odjećom koja još nije bila kontamirana.

Sama eksplozija reaktora i nije bila toliko opasna, koliko je opasno bilo radioaktivno zračenje do kojega je nakon toga došlo. Ogromne količine radioaktivne prašine su oslobođene u vazduh, otprilike 11 puta jače nego prilikom eksplozije atomske bombe u Hirošimi. Krug od preko 30 kilometara, proglašen je za kontaminovan, a posebna vojska i naučnici, poslani su da zaustave dalje širenje radijacije.

Čak 500 pilota i tri vatrogasne stanice, poslano je da ugasi požar koji je buktao iz reaktora 4. Požar u kojem je mperatura u pojedinim trenucima prelazila je i 2.000 stepeni Celzijusa.

Nesvjesni količine radijacije koja se širila, piloti i vatrogasci, koristili su svoju običnu uniformu. Svi su umrli u roku od nekoliko dana.

Od količine radijacije, koža im je postala crna, a sva odjeća im se toliko zaljepila za tijela da su doktori morali da im otkidaju komade kože kako bi pokušali da zatvore rane. Oči su im promijenile boju iz smeđe u plavu. Poslani u bolnicu u Moskvi koja je u to vrijeme bila jedina bolnica koja se borila sa ovim problemom. Međutim, u roku od nekoliko sedmica, tjela su počela da im se raspadaju. Svi su brzo umrli. Vjeruje se da je radijacija kojoj su bili izloženi, najveća u istoriji čovječanstva, a nivo radioaktivnosti 1.000 puta jači od doze koja izaziva rak!

Tokom topljenja jezgra nuklearnog reaktora, tri dobrovoljca su skočila u “radioaktivni bazen” kako bi otvorili cijev kroz koju su trebale da izađu radioaktivne supstance. Nisu dugo poživili, a nivo radijacije na njihovim tijelima bio je toliko visok da su morali da ih sahrane u olovnim kovčezima.

Vjeruje se da su ova tri čovjeka spriječila eksploziju 3 puta veću od eksplozije reaktora 4. Da je do ove ekslopzije kojim slučajem došlo, posljedice bi bile katastrofalne i bio bi uništen čak i glavni bjeloruski grad Minsk i mnogi okolni gradovi!

Narednih deset dana gorilo je nuklearno gorivo, raspršujući oblake otrovne radijacije širom Evrope. Posebno su teško bile zahvaćene Ukrajina i susjedne Rusija i Bjelorusija. I dok su se na mjestu nesreće počeli shvatati mjere užasa, sovjetske vlasti su šutjele u skladu s tradicijom da se ne govori o nesrećama koje bi mogle okaljati ugled sovjetske supersile i komunizma u doba Hladnog rata.

Svjetsku su javnost uzbunili Šveđani 28. aprila detektiravši neobjašnjiv porast radijacije iznad svoje zemlje.  Tek kad se saznalo za nesreću, Sovjeti su premjestili 116.000 ljudi iz zone 30 kilometara oko nuklearke.

sarkofag oko reaktora 4 danas

Nad oštećenim reaktorom, na brzinu i u teškim uvjetima, sagrađen je betonski sarkofag koji je trebao štititi okoliš od daljnje radijacije. Ostala tri neoštećena reaktora ubrzo su ponovno pokrenuta. Postali su potpuno funkcionalni između oktobra1986. i decembra1987. godine. Reaktor broj dva zatvoren je 1991. godine, broj jedan, u novembru 1996. godine, dok je reaktor broj tri konačno zaustavljen tek u decembru 2000. godine.

 

Do trenutka katastrofe, Pripjat je bilo mirno i prijatno mjesto za život. Stanovnici koji su radili u nuklearnoj elektrani smatrani su privilegovanim. Njihova plata bila je 40% veća od prosječne plate u Kijevu, a na spomen da radite u Černobilu, zavidili bi vam širom Ukrajine. Prosječna starosna dob stanovnika Pripjata bila je svega 26 godina. Obično su to bile mlade porodice sa malom djecom. Gotovo svi su bili fakultetski obrazovani. Svima je bio san da rade i žive ovdje. Grad se razvijao. Širio. Čak je i prvi supermarket u Ukrajini otvoren upravo ovdje, a ne u Kijevu.

Regija Černobila više nije opasna. Neki ljudi danas žive tamo! Naime njih 3.000 se vratilo ali danas ih je ostalo tek oko 120. Uglavnom su to starci od oko 80 godina i žive po jedan u svakom selu. Razlog njihovog povratka je jednostavan – ljubav prema svom kraju i svojoj kući. Kada su se vratili mogli su birati kuću u kojoj će živjeti, ali su svi izabrali svoju kuću. Gotovo svi oni danas jedu biljke koje tamo rastu, piju vodu sa tog mjesta i savršeno su zdravi. Slobodno mogu da napuste ovu zonu. Svi oni žive na sasvim normalan način. Niko nema tri ruke ili tri noge. Niko nema tumor ili rak. Nema mutacija kod ljudi.

grad Pripjat danas

Čitava zona u suštini prilično je čista danas. Životni vijek radioaktivnih elemenata koji su se širili, već je prošao. Pod pojmom životni vijek elementa podrazumijeva se vrijeme koje je potrebno tom elementu da nestane, odnosno da više nije opasan po ljude. Na primjer, životni vijek joda 121, jednog od najopasnijih elemenata koji se raspršio ovdje, je samo 8 dana.

Životni vijek cezijuma i stroncijuma je 28 godina i 30 godina. Već je prošlo.

Ali i dalje postoji manji dio ove zone gdje i dalje postoji određena količina opasnih radioaktivnih materijala. Iako je dobar dio zemlje očišćen, u jednom djelu Pripjata, kao i djelu oko sela Kopači, nalaze se manje količine plutonijuma, čiji životni vijeka je ipak nešto duži – čak 24.100 godina! Za ovu teritoriju kažu, da nikada neće biti naseljena. Na ova mjesta danas niko ne ide.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *