2. MAJ 1992. – dan odbrane Sarajeva

Drugog maja 1992. godine, dana koji se duboko urezao u pamćenje građana glavnog grada BiH, osujećen je pokušaj tadašnje Vojske SRJ da ovlada zgradom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, simbolom državnosti, te presječe grad Sarajevo, što bi, najvjerovatnije onemogućilo njegovu odbranu, te time najneposrednije ugrozilo opstanak države Bosne i Hercegovine.

Specijalne jedinice tadašnje Vojske Jugoslavije uz pomoć brojnih paravojnih srpskih jedinica, 2. maja 1992. godine, u koordiniranoj i dobro osmišljenoj vojnoj akciji pokušali su zauzeti zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine u centru Sarajeva. Glavna borba vođena je oko 150 metara od zgrade državnog Predsjedništva, na Skenderiji. Zahvaljujući herojstvu i nesebičnoj požrtvovanosti branitelja Bosne i Hercegovine toga dana je odbranjeno Sarajevo, a prema ocjenama analitičara, i suverenost, cjelovitost i neovisnost države Bosne i Hercegovine.

Po naređenju komandanta Druge vojne oblasti general-pukovnika Milutina Kukanjca, pripadnici bivše JNA (JNA je prestala da postoji 27. aprila 1992. proglašenjem Savezne republike Jugoslavije) koji su se nalazili u i oko grada Sarajeva su 1. aprila 1992. godine počeli sa opkoljavanjem šireg dijela grada Sarajeva i kontrolisanjem komunikacija koje vode u i van grada.

Odgovor Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine (Armija RBiH je formirana 15. aprila 1992.) bio je blokiranje svih vojnih objekata u gradu i započinjanje pregovora o povlačenju VJ iz Sarajeva. U potpuno okruženje stavljeno je svih šest vojnih objekata u gradu (kasarne Maršal Tito, Jajce i Lukavica, komanda na Bistriku, Vojna bolnica i Dom JNA). Komanda Druge vojne oblasti radi na pripremi deblokade ovih objekata koji bi se izveo općim napadom na grad. U tu svrhu iz Niša dolaze dijelovi 63. Padobranske brigade JNA koja je imala iskustvo u borbama u gradskoj zoni stečeno u Vukovaru nekoliko mjeseci ranije.

Plan je bio isprovocirati branioce grada (Armija RBiH, TO, MUP, Zelene beretke i manje grupe lokalnih komandanata) da prve napadnu čime bi JNA imala opravdanje da izvrši opći napad. Međutim kako su tih dana mnogi oficiri koji su znali za ovaj plan napustili JNA i prešli u redove Armije RBiH ovaj plan je bio osujećen. Vojnici iz blokiranih objekata JNA zbog činjenice da niko ne dolazi da ih izvuče iz blokade sve češće pucaju na objekte i vozila koja se kreću ulicama Sarajeva.

Zbog propasti plana o provociranju branilaca, general Kukanjac gubi strpljenje i u noći sa 1. na 2. maj 1992. godine naređuje jači artiljerijski napad na grad, po objektima od općeg značaja, Predsjedništvo, Skupština, bolnica, hitna pomoć, pošta, elektroprivreda, televizija…. Cilj je bio uplašiti stanovnike grada i pokazati vojnu moć koju je agresor imao. U zoru je krenuo pješadijski napad paravojne jedinice SDS pod komandom četničkog vojvode Slavka Aleksića iz pravca Vraca prema kasarni Maršal Tito. Napad je uspješno zaustavljen te nije došlo do presjecanja grada.

Kako se objekat Doma JNA nalazi u starom dijelu Sarajeva, iz bojazni da bi agresorska oklopna vozila pokušajem njegove deblokade prodrli u sam centar, inteziviraju se pregovori oko predaje objekta. Vojnici JNA odbijaju svaki prilaz zgradi pa im Armija RBiH upućuje ultimatum da do 12 sati polože oružje i predaju objekat.

zgrada Glavne pošte

U 12 sati pripadnici Armije RBiH Zelenih beretki ulaze u Dom JNA i traže mirnu predaju. Po ulasku na pregovore, potpukovnik Bogoje Božinovski otvorio je vatru na predstavnike branilaca i tom prilikom ubio Asafa Hadžića, a Zakira Puškara teško ranio. Nakon toga jedinice Zelenih beretki zauzimaju objekat i zarobljavaju preostale pripadnike VJ. Potpukovnik Božinovski je ranjen i nakon liječenja u bolnici Koševo pušten i prebačen u Beograd.

Tada iz komande Druge vojne oblasti na Bistriku elitna jedinica Vojske Jugoslavije, poznata kao Zaštitni puk 2. vojne oblasti, predvođena pukovnikom Milanom Šuputom, upala je sa 27 specijalaca u Glavnu poštu i u koordiniranoj akciji s radnicima PTT, koji su bili odani kadar SDS-a, izvršila diverziju paljenja Glavne pošte iznutra. Paljenjem Glavne pošte načinjena je šteta veća od 100 miliona dolara, uništeno je 45.000 telefonskih priključaka i Sarajevo je odsječeno od ostatka svijeta.

Oko 13 sati kreće koordinisani napad deblokade preostalih objekata VJ u gradu. Dva tenka i nekoliko oklopnih transportera iz Lukavice i sa Grbavice kreću u koloni prema Skenderiji i Predsjedništvu. Istovremeno, iz Vojne bolnice prema zgradi Predsjedništva RBiH u četiri “pinzgauera” i jednim sanitetskim vozilom krenuo je Diverzantski odred Zaštitnog puka 2. vojne oblasti Vojske Jugoslavije, predvođen komandantom, majorom Markom Labudovićem. Zaustavljeni su 100 metara od Predsjdništva. Major Labudović teško je ranjen, a dokrajčila ga je minobacačka granata ispaljena sa srpskih položaja na Trebeviću, koja je, zajedno s njim, ubila i ranila tri radnika Skenderije. Posljednje riječi koje je preko radio veze izgovorio major Labudović, bile su: “Recite Milutinu (Kukanjcu) da smo džabe izginuli.”

tijela poginulih pripadnika Vojske Jugoslavije na Skenderiji

Oklopna kolona je došla do Skenderije i direktnim pogocima zapalila dio zgrade Skupštine grada Sarajeva i zgrade Općine Centar. Ne znajući da su diverzanti majora Labudovića izginuli, ostaju bez planirane zaštite te ih pripadnici Armije RBiH zoljama uništavaju.

I tada dolazi do nepredviđenog obrata. Vraćajući se sa pregovora iz Lisabona, avion u kome su se nalazili predsjednik Alija Izetbegović i Zlatko Lagumdžija, neupućeni u dešavanja u gradu, sleće na već okupirani sarajevski aerodrom. Vojnici VJ ih zadržavaju pod izgovorom da je u gradu sukob većih razmjera i da im se ne može garantovati sigurnost ukoliko bi krenuli prema gradu. Odvode ih u kasarnu u Lukavici i praktično zarobljavaju.

Kako je plan općeg napada na grad sadržavao i promjenu državnog vrha Republike Bosne i Hercegovine kodnog naziva „Kameleon“, sa zarobljavanjem predsjednika Izetbegovića počinje njegova primjena. Pod pratnjom VJ u Sarajevo dolazi član Predsjedništva Fikret Abdić, sa zadatkom da nakon okončanja vojnih dejstava preuzme predsjedavanje Predsjedništvom i naredi obustavljanje svakog otpora agresoru.

Jerko Doko i Fikret Abdiću Dnevniku TV Sarajevo

Bilo je planirano da se to objavi u Dnevniku TV Sarajevo u 19:30 kojeg je vodio Senad Hadžifejzović. U studiju se nalazio i ministar odbrane Jerko Doko dok su u izdvojenom studiju su se nalazili i članovi Predsjedništva Ejup Ganić i Stjepan Kljujić koji su naslućivali namjere Fikreta Abdića. Jerko Doko je kasnije izjavio da je drža prst na obaraču spreman da puca na Abdića ukoliko ovaj pokuša preuzeti vlast. Iznenada, u Dnevnik se iz Lukavice javio zarobljeni Izetbegović i obavijestio javnost gdje se nalazi. Senad Hadžifejzović je stupio u kontakt i sa blokiranim komandantom VJ Milutinom Kukanjcem i tada je dogovoreno da se predsjednik Alija Izetbegović razmijeni za generala Milutina Kukanjca.

Nakon toga dolazi do bjesomučnog granatiranja glavnog grada kojim rukovodi general Ratko Mladić. Grad se gađa zapaljivom municijom. Pogođeni su zgrada televizije, predajnik na Humu, porodilište Jezero, bolnica Koševo, zapaljena je zgrada Elektroprivrede.

Ujutro, 3. maja u osam sati stupa dogovoreno primirje i kolona sa predsjednikom Izetbegovićem i delegacijom iz Lukavice kreće ka komandi Druge vojne oblasti na Bistriku… Put je prolazio i Dobrovoljačkom ulicom…

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *