ALI-PAŠA RIZVANBEGOVIĆ – reformator Hercegovine i/li izdajnik Bosne

Ali-paša Rizvanbegović-Stočević rođen je u Stocu 1783. godine. Nakon borbi s braćom, postao kapetan Stoca i upravljao ovom kapetanijom od 1813. do 1833. godine. Bio je ogorčeni protivnik pokreta Huseina-kapetana Gradaščevića (Zmaja od Bosne) i, odmah u početku pokreta, zajedno sa Smail-agom Čengićem, stao je na čelo strane sultana Mahmuda II. Za zasluge koje je pokazao u ovoj borbi imenovan je 1833. godine hercegovačkim vezirom i od tada pa sve do smrti 1851. godine gotovo je samostalno upravljao Hercegovinom koja je 14. januara 1833. godine izdvojena iz Bosanskog ejaleta i pretvorena u poseban pašaluk. Uz Ali-pašu, nagrađeni su i ostali viđeniji Hercegovci. Tako je Smail-aga Čengić bio imenovan carskim kapidžibašom.

Ali-paša na Hercegovini

Glas o Ali-pašinu imenovanju za hercegovačkog vezira se pronese po cijeloj zemlji. Narod je s veseljem iščekivao novog gospodara, od koga se, s pravom, mnogo i nadao. Naročito se radovalo kršćansko stanovništvo, dok su se mnogi muslimani i pribojavali novog vezira.

zastava Hercegovačkog pašaluka

Iz Carigrada se u Mostar vratio 12. maja 1833. godine. U Mostaru je Ali-paša pročitao sultanski ferman kojim je postavljen za hercegovačkog vezira, pa održao govor koji se može smatrati kao deklaracija i program njegovog budućeg rada:

„Zaključio sam da je bolje da ja kao domorodac vladam nego koji tuđin; svome domu niko zla ne čini. Svakome ću suditi po čistoj pravdi. Istina, hercegovački muslimani su mi učinili mnogo zla, no ja im sve opraštam, s tim da dalje ne čine zločine. Ko bude učinio kakvo zlo, toga neću poštediti, a razbojnik neka se i ne nada da ću ga pomilovati; s njim može biti samo jedan obračun – glava dole! Pravome čovjeku, bio on musliman ili raja, svejedno, biće uvijek mjesta kod mene. Svi će građani muslimani biti odsad slobodni od poreza. Oni neće davati ni caru ni meni apsolutno ništa. Samo zemljoradnici muslimani, izuzev harača na pojedinu glavu, moraju da plate isto kao i raja, i to zato što ne kriju žene. Mislim da će biti u Hercegovini oko 16.000 kuća raje. Neka oni plate caru ono što se mora, a meni se ima davati od svake kuće po jedna forinta godišnje. Meni će to biti dosta, jer imam svakog dobra više nego iko drugi, dobra koje su mi ostavili moji preci.

Odsad niko ne treba da ide caru u Stambol; evo vam Stambol – Mostar, a evo vam i cara u Mostaru. Kod mene ne trebate posrednika koji bi vas za novac dovodili do mene. Pa, imadne li ko kakvu potrebu, neka slobodno, u opancima i bez najave, dođe pravo meni i neka mi kaže svoju nevolju. Ja sam isti onaj Ali-aga kao i prije. Ja ću sam obući opanke i gunj i poći ću pješke kamo god ustreba. Jer Hercegovina je sada svoja, da nam više ne smetaju bosanski šljivari!“

Ali-paša, nakon što je postao upravnik (mutesafir) hercegovačkog ejaleta, dodaje u svoju titulu i naziv Galib (pobjednik), tako da se punim imenom zove: Galib-Ali-paša Rizvanbegović. Narod ga je prozvao Stočević (po Stocu).

Od 36 bosanskih kadiluka, Hercegovini je pripalo njih 12. Hercegovina je u vrijeme vezirovanja Galib-Ali-paše imala približno isto teritorijalno prostranstvo kao u vrijeme njenog osnivača, hercega Stjepana Vukčića Kosače. Ona je za Ali-pašine uprave obuhvatala 15 kapetanija: Duvno, Ljubuški, Konjic, Mostar, Blagaj, Počitelj, Stolac, Trebinje s Ljubinjem, Nevesinje, Gacko, Nikšić, Foču, Čajniče sa Goraždem, Taslidžu (Pljevlja) sa Kolašinom i Prijepolje.

Hercegovački paša je od samog početka bio nepovjerljiv prema Mostarcima, te je svoje povjerenje je uglavnom dao Stočanima. U početku vezirovanja okružuju ga njegovi najpouzdaniji saradnici: Smail-aga Čengić, carski kapidžibaša i muselim gatačko-pivski, Hasan-beg Resulbegović, muselim trebinjsko-ljubinski i Bašaga Redžepašić, muselim nevesinjski. Njegovi glavni dvorjani bili su: ćehaja Ahmed ef. Moralija, inače Turčin, silahdar (čuvar oružja) Voljevica Sarajlija, muhurdar (čuvar pečata) Murat-beg Čengić, binbaša Ahmetaga Puzić iz Stoca, haznadar (blagajnik) Avdaga Tuce iz Dubrava, kavazbaša Ibrahim Nikšić, a pisari su bili Mehmed ef. Pivodić i Jovan Anđelopul, inače Grk i zet vladike Josifa, za dokumente pisane ćirilicom. Mostarski muftija bio je Mehmed ef. Sarajlić iz Stoca.

Riječi koje je prilikom govora 12. maja 1833. godine upotrijebio obraćajući se okupljenom narodu: „svakome ću suditi po čistoj pravednosti“, ubrzo je i sam Ali-paša Stočević zaboravio. Od Ali-paše će se kasnije otuđiti i Smail-aga Čengić i Hasan-beg Resulbegović.

 Reformator Hercegovine

Ali-paša je, osim vješt političar, bio čovjek od vizije i razvoja. Reforme u Hercegovini nisu sprovedene po zamisli sultana, nego u duhu i stilu svog mutesafira. Ali-paša je svojom strogošću zahtijevao pokornost i rad od Hercegovaca. Čuvena je njegova izreka „Neka se grad gradi il’ vinograd sadi… il’ nek čekić kuca, il’ nek puška puca“. Prvi je počeo raditi melioracijske zahvate u Hercegovini, uvodeći kulture riže, maslina, vinograda i duda, odnosno murve. Poznato je da je doveo sa sobom stručnjaka Mustafa-agu Pirindžiju i da je na imanju Veljaci kod Ljubuškog počeo uzgajati rižu. Tome su se suprostavili stanovnici Ljubuškog 1834. godine, međutim Ali-paša ih je na silu natjerao na sadnju. Vrijeme je pokazalo da je njegova odluka bila ispravna, jer hercegovačka riža će postati brend koji će kvalitetom potisnuti dotadašnju uvoznu.

Ali-pašina džamija u Buni

Ali-paša Rizvanbegović je iz Hercegovine izvozio oko 150 tovara riže i ubrzo je potisnuo talijansku. Isušio je i Trebižatska polja, naselio ga kolonistima, kultivisao zemljište. Uvećao je proizvodnju krompira, kukuruza i duhana. Oformio je velike maslinike na imanjima na Buni, okolini Stoca i vinograde u okolini Mostara. U Hercegovinu je uvezao svilenu bubu, kazazima je namještao obradu i proizvodnju svile. Iz Azije je uvezao najljepše vrste jasmina, u stočarstvo je uveo niz novih pasmina.

Zabranio je neplansko iskorištavanje šuma, a sam je, kao primjer drugima, lično predvodio akcije pošumljavanja goleti i pustara. Izgradio je i prvu pilanu u Blagaju na Buni, koja je počela raditi 1848. godine. Počeo je izgradnju puteva.

U Blagaju je osnovao i jednu pilanu 1848. godine, a duž cijele Hercegovine ostavio je čitav niz vjerskih, kulturnih, ekonomskih i stambenih zgrada.

šejh-Jujino turbe
  • U Mostaru je sagradio slijedeće: džamiju bez munare (mesdžid) na Luci i uz nju tekiju s bibliotekom i gostinjcem (musafirhana), Šejh Jujino turbe na Luci, veoma reprezentativnu zgradu konaka na Suhodolini, adaptirao zgradu koju je Šejh Jujo sagradio na Mejdanu za stanovanje šerijatskih sudija i zgradu hana zvanog Čardagija na Gornjoj čaršiji. Dalje je sagradio ili otkupio 31 kuću (jednu u Kotlevinoj, 3 u Kamberaginoj, 5 u Hadži Balinoj, 6 u Ćejvan-begovoj i 19 u Ćurči Ahmedovoj mahali), pekaru i uz nju 3 kuće na spratu u Ćejvan-begovoj mahali i više dućana oko hana Ćardagije.
  • U Stocu je sagradio slijedeće: džamiju sa četvrtastom kamenom munarom u mahali Podgrad, kafanu sa sobom na spratu, hladnjak (londžu) i više dućana u Velikoj čaršiji, pekaru, tri dućana i magazu pod džamijom u mahali Podgrad, više stupa za valjanje sukna na Bregavi i nekoliko mlinica u stolačkom kadiluku.
  • U Buni je sagradio sljedeće: džamiju s kamenom munarom, stan za imama, ljetnikovac s hladnjakom (londža), dvore (saraje), četiri kuće i više stupa i mlinica na rijeci Buni.
  • Podgradska džamija u Stocu

    U Blagaju je sagradio nedaleko od vrela Bune, jednu džamiju bez munare.

  • U Lištici je, na istoimenoj rijeci, sagradio nekoliko mlinica.
  • U Trebižatu (Novim Selima) sagradio je kulu na dva sprata od tvrdog tesanog krečnjaka opasanu visokim bedemima.
  • U Hrasnu je sagradio kulu od kamena.
  • U Opeši je sagradio kulu od kamena.
  • U Gornjem Blatu je sagradio hladnjak (londžu).
  • Na Oglavku je sagradio banju i turbe nad mezarom Abdurahmana Sirrije, šejha oglavačke tekije.

 

Otpor sultanu

Njegovo odbijanje, zatim izjave i doslovno nesprovođenje reformi izazivalo je i sultanovog seraskera Omer-pašu Latasa. A on je Ali-pašu Stočevića vrebao i čekao a na kraju i ponizio.

Omer-paša Latas

Narodna priča govori da je Omer-paša Latas na prevaru uhvatio Ali-pašu, da je naredio da ga posjednu na magarca, tako da je licem morao gledati tovaru u rep i da ga je takvog vodao za osvetu po Bosni i Hercegovini.

Historičari posljednji put spominju putovanje Ali-paše Rizvanbegovića za Krajinu, koje je bilo teško i naporno, jer je i zima te 1851. godine bila veoma hladna. Kroz livanjska polja jedva se moglo i kretati od snježnih smetova.

Po zauzeću Jajca, Omer-paša naređuje da se u zatvor jajačke tvrđave pritvore i Ali-paša, i sin mu Hafiz-paša. Zna se da su Arbanasi pomogli Omer-paši Latasu u gušenju otpora Krajišnika i njihovog buntovnog hercegovačkog saveznika.

Sama nekadašnja izjava Ali-pašina da se „Bosnom ne može upravljati bez Bošnjaka“ je postala politički testament, tj. kreator njegove sudbine. Na kraju se u blizini Banje Luke, u Dobrunu 20. marta 1851. godine i završilo putovanje hercegovačkog uglednog vezira. Službena verzija govori da je paša hercegovački stradao od slučajno opaljene puške. Mnogi su i tada posumnjali u autentičnost tog izvještaja. Pretpostavlja se da je stražar koji je čuvao Ali-pašu u šatoru u Dobrunu, po naređenju Omer-paše Latasa, izvršio njegovo ubistvo. Sahranjen je te iste godine kod Ferhadije džamije, gdje je nad njegovim mezarom sagrađeno i turbe za posebne zasluge.

Nakon njegovog ubistva Hercegovački pašaluk je ukinut i ponovno je osnovan sandžak koji je spojen sa Bosanskim pašalukom, čije je sjedište iz Travnika premješteno u Srajevo.

Ali-paša Rizvanbegović je postigao značajne uspjehe u privrednom i trgovačkom pogledu i njemu je Hercegovina zahvalna za svoj tadašnji napredak i procvat. Neki su ga mrzili, drugi voljeli. U svakom slučaju izazivao je strahopoštovanje. Bio je i ostao sin i reformator Hercegovine.

Buna, u pozadini Ali-pašina džamija i rezidencija

Izvor: H. Kapidžić, Al Jazeera, Most

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *