STOGODIŠNJI RAT CRNE GORE I JAPANA

Knjaževina Crna Gora je početkom 20. vijeka, kada su Rusija i Japan 1904. ušle u rat, stala na stranu svoje slavenske braće u Rusiji i objavila rat Japanu. Stvarno učešće Crne Gore u ratu svelo se na nekolicinu Crnogoraca koji su bili sastavni dio ruske vojske na frontu u Mandžuriji.

Aleksandar Lekso Saičić

Jedan od najzanimljivijih događaja vezanih uz učešće Crne Gore u tom ratu bio je priča o Aleksandru Leksi Saičiću, Crnogorcu koji je u dvoboju mačevima ubio japanskog samuraja.

Poslije pobjede u dvoboju, Aleksandar Lekso Saičić postao je nosilac Ordena Svete Ane, najvećeg ruskog odlikovanja, kao i vlasnik mnoštva drugih priznanja. Uz to, ruska vlada mu je odredila doživotnu penziju.

Unaprijeđen je u čin kapetana i do kraja rata komandovao je konjičkim eskadronom Amurskog dragonskog puka. Sablja kojom je savladao samuraja danas se čuva u Vojnom muzeju u Moskvi.

Nakon što je rat završen pobjedom Japanaca, potpisan je mirovni sporazum Rusije i Japana 5. septembra 1905. u Portsmutu uz uz pomoć Sjedinjenih Država. Američki predsjednik Teodor Ruzevelt je nadzirao pregovore, i za zasluge u postizanju mira dobio je Nobelovu nagradu za mir, kao prvi od četvorice američkih predsjednika koji su do danas dobili ovo prestižno proznanje.

Međutim, Crna Gora nije bila uključena u mirovni sporazum, tako da mir Japana i Crne Gore nije potpisan, te su te dvije zemlje zvanično ostale u ratu.

Knjaževina Crna Gora je nakon toga promijenila nekoliko državno-pravnih statusa. Prvo je 1910. postala kraljevina, u novembru 1918. se ujedinila sa Srbijom a samo par dana kasnije je ušla u sastav Kraljevine SHS, a zatim i Kraljevine Jugoslavije. Okupirana je od Italije 1941. a u decembru je proglašena Nezavisnom Crnom Gorom (pod talijanskim protektoratom). U sastav SFRJ ulazi 1945. a u od 1992. sa Srbijom tvori Saveznu republiku Jugoslaviju koja od 2003. postaje Federacija Srbije i Crne Gore, pa na kraj rata sa Japanom niko nije mislio.

Pitanje rata i mira sa Japanom ponovo je postalo aktuelno kada je Crna Gora stekla nezavisnost 21. maja 2006.

Akiko Jamanaka, zamjenik ministra vanjskih poslova Japana i posebni izaslanik premijera,  doputovao je u Podgoricu 16. juna 2006. godine kako bi službeno priznao državu i dostavio pismo crnogorskoj vladi kojim vlada Japana formalno proglašava kraj rata koji je trajao 102 godine. Danas u Crnoj Gori živi ukupno 11 Japanaca.

Japanci su bez sumnje sretni što su dočekali kraj jednog od najdužih i najčudnijih svjetskih ratova.

Hrabrost Aleksandra Lekse Saičića u rusko-japanskom ratu, zabilježena je i u narodnoj pjesmi, koja glasi:

Lekso bješe po prirodi sila,
Pa ga lako škola naučila.
Vojnu školu on je naučio,
S mačevanjem on je prvi bio.
Bog ga za to bješe obdario,
Car Nikoli dosta mio bio.

U hiljadu i devetsto pete,
Kad se Japan sa Rusijom srete,
Lekso stupi kao dobrovoljac,
kao svaki stari Crnogorac.
Ruskoj floti zapovjednik bješe,
Na Pacifik borbu započeše.

No, pre borbe što je otpočela,
Rusima je knjiga doletjela.
Od japanskog admirala Toga,
Koji piše al’ ne moli boga.
Sa knjigom se megdandžija traži,
Pa ti odmah svoj armiji kaži.

Roženstvenko knjigu objavljuje,
Na knjigu se junak osmjehuje.
Pa on čeka ko će da se javi,
I da vidi ko je junak pravi.
On mislio da se Kozak javi,
Admiral se puno iznenadi.
On pred sobom vidi srpskog zmaja,
Od Berana junačkoga kraja,
Hrabrog Leksa, kome nema ravna.

Priđe Lekso, zdravi Admirala
I ovako njemu progovara:
Gospodine, silan Admirale,
Ja sam Srbin, rodom na Balkanu,
Vaš sam vojnik, onda Lekso planu,
Ja ću stati hrabro na megdanu.
Na megdan ću Japancu da pođem,
Sa megdana zdravo ću da dođem.
Ako Bog da i sreća od Boga,
I mojega mača svijetloga,
Japancu ću ja odsjeći glavu,
Pa je poslat stolnom Petrogradu,
A na ruke slavnom ruskom caru,
Slavnom caru, Nikoli Romanu.
„Zbogom”, reče Admiralu,
Pravo ode ka megdanu,
Gdje ga čeka megdandžija,
Od Japana ljuta zmija.

Njih gledaju obje vojske,
Vojna sila nije šala,
Sa dva vrsna admirala.
Kad na mjesto Lekso stiže,
Priđe njemu malo bliže,
Pa mu nazva milog Boga,
Pogleda ga kao svoga
I reče mu vrlo tiho:
„Red je da se pozdravimo”.

Jedan drugom tad pođoše,
Lijepo se rukovaše
I na svoja prava mjesta
K’o junaci hrabro staše.
Za sablje se dohvatiše,
Jedan drugom poletješe.
Ko’ orlovi udariše,
Jedan drugog obletješe,
A sablje se zavitlaše,
Prema Suncu prelivaše.
U plamen se one dale,
Pa su rane izazvale,
Al’ su rane vrlo male.

No Japanac malaksa je,
Na megdanu zaostaje.
To je Lekso primjetio,
Kuražni je odmah bio,
Pa se juriš pojačao
I Japanca savladao.
Desnu ruku teško rani,
Pa ne može da se brani.
Lekso oštrom sabljom manu
I Japancu skide glavu.
Zavi glavu u jagluku,
Pa je nosi ko jabuku.
On se vrati u logoru,
U malome tome dvoru.

Admirali tad’ ustaše,
Zmaju Leksu čestitaše.
Roženstvenko ruke širi,
Pa svog borca on zagrli.
Poljubi ka kao brata
I heroja toga rata.
Nasta pjesma i veselje,
Sve do rujne zore bjele.
Leksu ime mijenjaše –
Murovcem ga sad nazvaše.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *