UBISTVO RUSKE CARSKE PORODICE

O onome što se dogodilo u noći između 16. i 17. jula 1918. godine u Ekatarinburgu, saznaće se tek mnogo kasnije, kad budu prikupljena brojna, lažna i istinita svjedočenja. Pojavljivaće se razne verzije i do dana današnjeg niko neće moći s sigurnošću da tvrdi da je neka apsolutno tačna. To će zauvijek ostati noć o kojoj će se suditi samo po glasinama i legendama. Ipak, kad se uzme ono u čemu se svi slažu, uz ono što je logično i ono što je vjerovatno, dobija se sljedeća slika…

Te noći, u dva sata, Jakov Mihailovič Jurovski, komandant kuće Ipatjeva u kojoj je carska porodica bila smještena, započeo je svoj krvavi posao. Probudio je cara i caricu, njihovu djecu i sve koji su spavali u kući. Naredio im je da se brzo obuku i okupe u podrumu.

Car Nikolaj II, carica Aleksandra, njihov sin i prijestolonasljednik, 14-godišnjeg carević Aleksej, te njihove ćerke, velike kneginje 23-godišnja Olga, 21-godišnja Tatjana, 19-godišnja Marija i 17-godišnja Anastasija, doktor, kuhar i lakej, izlaze iz svojih soba. Car nosi carevića. Njih dvojica imaju kape na glavama, carica i princeze su u haljinama, bez kaputa i bez šešira. Naprijed ide car sa sinom. Ne pokazuju strah, nema suza, nema pitanja…

Princeze nose jastučiće, a jedna je ponijela i psića. Izlaze u dvorište, a odatle ulaze na druga vrata u sobu u podrumu. Tu sobu je Jurovski izabrao zato što je bila ukopana, pa će se iz nje manje čuti pucnji, što će mu dati vremena da odnese tijela i uništi ih. Jedino nije predvidio da mali prozor te sobe gleda na dvorište, i da su dva stražara mogla sve da vide. Ali njihovo svjedočenje nije bilo neophodno. Zločinci se nisu ustručvali da pričaju. Naprotiv, i Jurovski, i njegov saučesnik Medvedev, cijelog života će se ponositi onim što su uradili i hvaliti se kako su pucali caru direktno u glavu.

Zanimljivo je da su to izjavili svi koji su učestvovali u ovoj operaciji. I to je, najvjerovatnije, tačno. Svako od njih je htio da bude glavni, da baš on ubije cara! A kad sve prođe, svi će oni pisati svoje uspomene, takmičiće se ko je imao više zasluga u tom zločinu! I dobijaće nagrade, ordenje… Po njima će se nazivati ulice, škole, metro stanice… I danas, kad vjerovatno niko više ne misli da je bilo normalno ubiti cara i caricu bez suda, pa još i njihovu djecu od kojih je troje bilo maloljetno, ti nazivi nisu promijenjeni.

   

Kad su sišli u podrum, carica se požalila da nema gdje da sjedne. Donijete su dvije stolice, za nju i za princa Alekseja. Jurovski naređuje da se svi postroje pored zida, uz objašnjenje da namjerava da ih fotografiše: U Moskvi ne vjeruju da ste živi, moram im poslati potvrdu.

I oni su se disciplinovano poredali.

Ulaze egzekutori. Imena nekih zauvjek će ostati upamćena – dva Medvedeva, komesar Jermakov, Vaganov, Nikulin, jedan nepoznati vojnik i šest vojnika iz ČK. Bilo ih je ukupno 12, sa Jurovskim koji sebe naziva komandantom. Prema nekim svjedočenjima, među vojnicima Letoncima, bio je i Imre Nađ, budući lider mađarske revolucije od 1956. godine, koji će kasnije biti strijeljan u Budimpešti. Treba pomenuti i dvojicu letonaca koji su odbili da učestvuju u zločinu. Njihova imena nisu zapamćena.

Vjerovatno su žrtve u tom trenetku sve shvatile, ali se niko nije ni pomjerio. Uostalom, nisu imali kud, u sobi površine između 30 i 35 kvadrata bilo ih je ukupno 23.

podrum gdje je ubijena carska porodica

Jurovski hladnokrvno izgovara: „Vaši rođaci su pokušali da vas oslobode, ali nisu uspjeli. Zato ćemo vas sada streljati!“ Car je u nevjerici upitao: „Šta? Šta?“, i okrenuo se ka porodici, u kom je trenutku Jurovski izdao naređenje da se puca. Carica Aleksandra i velika kneginja Olga su pokušale da se prekrste, ali nisu uspjele. Jurovski je lično pucao caru u grudi i u glavu careviću Alekseju, izbliza, iza uha. On je takođe bio i osoba koja je ubila Tatjanu. Pala je velika ruska imperija!

Jakov Sverdlov

A onda, pošto su konstatovali smrt, iznose tijela i ubacuju ih u kamion… U tri noću, sve je bilo gotovo! U napuštenom rudniku svi su isječeni na komade, natopljeni benzinom i spaljeni, dok su veće kosti boljševici rastopili sumpornoj kiselini; lobanje su im drobili kundacima. Ostatke su sahranili u šumi; Aleksej i jedna njegova sestra, Marija ili Anastasija, sahranjene su petnaestak metara dalje od ostalih kako bi zbunili onoga ko bi možda našao ostatke.

To je, reklo bi se, najlogičnija verzija.

Zločinci su preduzeli u historiji nezapamćene mjere da se nikad ne sazna šta se stavrno dogodilo u kući Ipatjeva – lažno su obavjestili javnost da je samo car ubijen a porodica „smještena na sigurno mjesto“, uništavali su leševe, organizovali su lažnu sahranu, lažni sudski proces i lažni istražni komitet.

Jakov Jurovski

Navodno je Jurovski kasnije tvrdio da je dobio telegram iz Moskve u kome se nalazilo naređenje za likvidaciju cara Nikolaja II, potpisano od strane Jakova Sverdlova, generalnog sekretara Komunističke partije (boljševika); naređenje nije pominjalo ostale članove porodice, ali je on pobio sve, pod uticajem Uralskog sovjeta.

Grad Ekatarinburg je potom preimenovan u Sverdlovsk (po Jakovu Sverdlovu). Poslije strijeljanja Nikolaja II, trg na kome se nalazila kuća nazivan je Trgom narodne osvete.

Do Drugog svjetskog rata u kući je bio muzej i revolucionari svih zemalja voljeli su da se slikaju ispred zida – onog na čijoj su unutrašnjoj strani i dalje stajale rupe od metaka i krv. Kuća je potom vraćena inženjeru Ipatjevu, ali ju je on uskoro prodao i otišao u emigraciju.  Srušena je 27. jula 1977. a njenim rušenjem rukovodio je tadašnji šef partije u Sverdlovu – Boris Jeljcin.

Kuća Ipatjevih u Jekaterinburgu

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *