UBICE PRIJEDORA

Niko nikada neće sabrati sve žrtve u dolini Sane tokom agresije na RBiH od 1992. do 1995. godine. Kako reče Ed Vulliamy, britanski novinar koji je 5. avgusta 1992. otkrio prijedorske logore, Prijedor je nakon Srebrenice najplodonosnije polje smrti agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Karta za Hag

Milomir Stakić

Proglasom Kriznog štaba s novim predsjednikom općine Prijedor dr. Milomirom Stakićem na čelu, 30. aprila 1992., počeo se pisati krvavi dnevnik Prijedora i okolice. Posebno je zanimljiv dio proglasa u kojem Stakić poručuje prijedorskim muslimanima da “on preuzima odgovornost za bezbjedan život svih građana, da će štititi njihovu imovinu, da na pitomim kozarskim prostorima ne smije nikada više biti rata i pokolja, ruševina i paljevina, zgarišta i jauka”. A onda je sve to uslijedilo 1992., i to više nego ikada ranije.

Najveća tvornica smrti nakon Drugog svjetskog rata u Evropi bio je logor Omarska. Osim u Omarsku, i u nekadašnju tvornicu keramičkih pločica Keraterm, zatim u logor Trnopolje te u naselja Kozarac, Hambarine, Čarakovo, Zecovi, Ljubija, Bišćani, Kevljani, Kamičani, Briševo, Rizvanovići, centar grada… svaki Srbin mogao je doći i ubiti bilo kojeg Bošnjaka, a da ga niko ne pita zašto to čini.

Duško Tadić

O razmjerama zločina u Prijedoru danas, toliko decenija nakon zatvaranja prijedorskih logora smrti, možda najbolje govori lista osuđenih Srba ratnih zločinaca pred Tribunalom u Hagu. Krvnik Duško Tadić, kojeg su njemački mediji prozvali “Ajhman iz Kozarca“, bio je prvi uhapšeni haški optuženik. Uhapšen je 12. decembra 1994. u Minhenu, a konačnom presudom, po žalbi 26. januara 2000., osuđen je na 20 godina zatvora. Nakon odsluženih 14 godina, 2008. pušten je iz zatvora.

Svoju kartu za Hag Milomir Stakić dobio je obavljajući dužnost glavnog i odgovornog zločinca u Prijedoru. Prvostepenom presudom Stakić je 31. jula  2003., zbog zločina u Prijedoru, osuđen na kaznu doživotnog zatvora, ali je ona odlukom Žalbenog vijeća 22. marta 2006. preinačena na 40 godina zatvora. U Francusku na izdržavanje kazne prebačen je 12. januara 2007.

Zoran Žigić

Monstrum Zoran Žigić Žiga obilazio je sve prijedorske logore, privatne kuće po svim muslimanskim naseljima i svuda okrvavio ruke. Pretpostavlja se da je ovaj krvnik ubio oko 200 svojih komšija Bošnjaka. U Hagu je 2. novembra 2001. osuđen na 25 godina zatvora. Monstrum iz Prijedora Zoran Žigić nije dugo uživao na slobodi nakon što ga je Haški tribunal oslobodio poslije odslužene dvije trećine 25-godišnje zatvorske kazne zbog ratnog zločina počinjenog nad bošnjačkim civilima zatočenim u prijedorskim logorima. Žigić je tokom rata osuđen pred nekadašnjim vojnim sudom u Banjoj Luci 1997. za ubistvo jedne žene, koju je optužio da je “špijun i švercerka”, te ranjavanje druge ženske osobe. Zbog toga je osuđen na 15 godina zatvora. Odslužio je četiri godine, ali je ubrzo prebačen u Hag. Izručenjem u Bosnu i Hercdegovinu, Žigić će u zatvoru provesti 11 godina.

Već na slobodi

Mlađo Radić

Mlađo Radić Krkan, zloglasni vođa smjene u Omarskoj, 2. novembra 2001. u Hagu je osuđen na 20 godina zatvora. Kaznu izdržava u Francuskoj. Darko Mrđa, pripadnik zloglasnog interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Prijedor, kojeg je Haški tribunal 31. marta 2004. osudio na 17 godina zatvora zbog učešća u strijeljanju oko 200 civila na Korićanskim stijanama 21. avgusta 1992., izdržava 17-godišnju zatvorsku kaznu u Španiji. Predsjednik Tribunala Theodor Meron

prijevremeno puštanje odobrio je s 31. decembrom 2012.

U Hagu je prijedorski zločinac Predrag Banović Čupo 28. oktobra 2003. osuđen na devet  godina zatvora, a iz francuskog zatvora pušten je 2008.

Duško Sikirica

Duška Sikiricu, upravnika “smrti” u Keratermu, Tribunal u Hagu 2001. osudio je na 15 godina zatvora. Pušten je 20. jula 2010. iz austrijskog zatvora, uz obrazloženje da je, osim odslužene dvije trećine kazne, tokom suđenja izrazio “iskreno kajanje i duboko žaljenje” za zločine počinjene u Keratermu.

Prijedorski policajac i zločinac iz Omarske Miroslav Kvočka osuđen je 2. novembra 2001. na sedam godina zatvora. Iz zatvora Ševeningen pušten je 31. marta 2005.

– Otkako sam izašao iz zatvora, sve radim što nikada prije nisam radio, samo da bih preživio. Prodao sam stan u Prijedoru jer se jednostavno nema od čega živjeti. Imam sad kuću u Velikom Palančištu, osam kilometara od Prijedora, i nešto stoke… U sezonskim danima radim za dnevnicu, cijepam drva, kopam kanale…, ali to vam je – dan ima pa deset nema – žali se zločinac Kvočka.

Miroslav Kvočka

Blage haške kazne odslužili su i zločinci Damir Došen Kajin, komandir smjene u Keratermu, 13. novembra 2001. osuđen na pet godina zatvora, a prijevremeno pušten 2003., Dragan Kolundžija, bivši vozač kamiona i komandir smjene u logoru Keraterm, osuđen na tri godine, a pušten nakon odležane dvije godine zatvora 5. decembra 2001., Milojica Kos Krle, bivši konobar, vođa smjene u Omarskoj, 6. novembra 2001. osuđen na šest godina zatvora, a 31. jula 2002. prijevremeno pušten, Dragoljub Prcač, krim-tehničar i jedan od zamjenika komandanta Omarske, nakon odslužene petogodišnje kazne pušten je 4. marta 2005.

Prijeratni policajac Željko Mejakić svoju zločinačko-krvavu slavu zaradio je komandujući logorom Omarska. Za zločine u Omarskoj 8. juna 2008. Sud BiH osudio je Mejakića na 21, Momčila Grubana Čkalju, vođu jedne od tri smjene stražara u ovom logoru, na 11, a Duška Kneževića Ducu, koji je kao posjetilac logora Omarska i Keraterm učestvovao u ubistvima, mučenjima i progonu nesrpskog stanovništva, na 31 godinu zatvora.

Društvo mrtvih

Pred Sudom BiH osuđeni su još: Dušan Fuštar, bivši komandir smjene u logoru Keraterm, 22. aprila 2008. osuđen na devet godina zatvora, te bivši pripadnici Interventnog voda prijedorske policije Damir Ivanković Dado 2. jula 2009. na 14, Gordan Čurić 10. septembra 2009. na osam, Ljubiša Četić 18. marta 2010. na 13, Saša Zečević, Radoslav Knežević i Marinko Ljepoja 28. juna 2012. na po 23 godine zatvora zbog zločina počinjenog na Korićanskim stijenama.

Za ubistva 17 prijedorskih Bošnjaka i Hrvata koja su počinjena između 13. februara i 1. aprila 1994. godine Vrhovni sud Republike Srpske donio je presudu kojom se Radislav Knežević osuđuje na 10 godina, dok je Okružni sud Banja Luka osudio Draška Krndiju i Dragu Radakovića na po 20 godina zatvora. Okružni sud Banja Luka osudio je i Boru Milojicu 1. decembra 2006. na sedam godina zatvora zato što je u avgustu 1992. u selu Hegići kod Ljubije ubio civila Rasima Čehića.

Simo Drljača

Društvo mrtvih prijedorskih zločinaca predvodi Simo Drljača, ratni načelnik prijedorske policije, kojeg su ubili pripadnici SFOR-a 10. jula 1997. u Gradini kod Omarske prilikom pokušaja hapšenja. Slijede ga dr. Milan Kovačević, drugi čovjek Prijedora tokom rata, a umro je 1. avgusta 1998. godine u haškoj ćeliji od posljedica srčanog udara, i Slobodan Kuruzović, komandant logora Trnopolje, koji je umro krajem maja 2005. izbjegavši kaznu.

Momčilo Radanović Cigo, bivši taksista, koji se 1992. godine prekvalificirao i s najvećim ocjenama položio ispit za “zločinca A kategorije”, vodio je probojne jedinice i sa svojim fašistima ubijao civile u prijedorskim naseljima, a nakon rata bio je potpredsjednik općine Prijedor.

Bivši kapetan JNA Radmilo Zeljaja predvodio je 23. maja 1992. Vojnu policiju 43. brigade Vojske Jugoslavije u napadu na Čarakovo, čije je stanovništvo masakrirano. Zeljaja je spalio i razorio mnoga mjesta u Potkozarju pa je zbog toga Stakić, u znak zahvalnosti za počinjena zlodjela, Kozarac krajem maja 1992. preimenovao u Radmilovo.

Zeljaji se lično 26. maja 1992. predao Osman Didović, komandir policije u Kozarcu, a nekoliko sati nakon predaje, prema svjedočenju Nihada Seferovića Kuje, ubijen je u porti pravoslavne crkve u Kozarcu zajedno s policajcem Edinom Bešićem.

Zašto je Haški sud zaboravio Zeljaju

Ostaje neshvatljivo zbog čega je Haški sud zaboravio Radmila Zeljaju. Ukazom br:1/2-01-0003/2001-30/01 Vojislava Koštunice, predsjednika Savezne Republike Jugoslavije, od 16. juna 2001. godine, zajedno sa ratnim zločincem Ratkom Mladićem i još 24 generala Vojske Republike Srpske, generalmajor Radmilo Zeljaja je skinut s evidencije Vojske Jugoslavije, što u praksi znači da je on otad penzioner države Srbije.

Preživjele prijedorske žrtve traže od Tužilaštva BiH da se utvrdi pojedinačna odgovornost za desetine isljednika ispitivača u logorima, kao i još stotine egzekutora koje redovno viđaju na poljima oko Sane ili se vješto kriju u Srbiji i na drugim bjelosvjetskim adresama.

Za ove ovdje Hitler je bio pravi amater

Priču o strahotama prijedorskog genocida ponajbolje možda opisuje konstatacija rahmetli dr. Ese Sadikovića u kojoj, malo prije nego što je odveden iz logora Omarska i ubrzo pogubljen, reče: “Za ove ovdje Hitler je bio pravi amater”.

izvor: Avdo Huseinović

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *