REZOLUCIJA INFORMBIROA 1948.

Zakulisni sukob između Moskve i Beograda tinjao je od novembra 1947. godine. Staljinu nije odgovarala Titova uloga u Grčkoj i Albaniji. Bojao se da će jugoslavenska podrška grčkim partizanima izazvati sukob sa Zapadom, na što SSSR još uvijek nije bio spreman. Na čelo Komunističke partije Jugoslavije želio je postaviti pouzdanije kadrove, poput Andrije Hebranga.

Dok je Tito u Jugoslaviji nastojao uspostaviti socijalizam po uzoru na SSSR, sklapajući ugovore prijateljstva i saradnje, kako sa Sovjetima, tako i s ostalim državama Istočne Evrope koje su imale demokratsku narodnu vlast, Staljin je pokušavao kroz tu saradnju zagospodariti raznim područjima jugoslavenskog političkog i društvenog života. Onoliko koliko je SSSR htio kontrolisati Jugoslaviju, toliko je jugoslavensko vođstvo smatralo kako bi njezin odnos sa SSSR-om trebao biti ravnopravan. Staljin to nije mogao tolerisati, stoga dolazi prvo do diplomatskih razmirica, ponajviše kada jugoslavensko rukovodstvo donosi samostalne odluke, a sovjetske savjetnike shvata doslovno savjetnicima, smatrajući kako pri tome ne mora prihvatiti svaki njihov savjet.

Zato je, od marta do maja 1948., u tri tajna pisma upućena vođstvu KPJ, pokušavao izazvati raskol u jugoslavenskoj partiji.

Staljinovo prvo pismo jugoslavenskom rukovodstvu dolazi 27. marta. Staljinove riječi u pismu bile su oštre, s namjerom da uzdrmaju vodstvo KPJ. Pogoršanje sovjetsko-jugoslavenskih odnosa nastupilo je, prema Staljinovim riječima, zbog antisovjetske atmosfere koja se širila Jugoslavijom. U optužbama je konstatirano da je vodstvo KPJ sprovodilo neprijateljsku politiku prema Sovjetskom Savezu te da je u Jugoslaviji dopušteno sramoćenje sovjetskih vojnih specijalista i diskreditovanje Sovjetske armije.

Zamjereno je i to sto su sovjetski građani u Jugoslaviji bili stavljeni pod nadzor organa Državne bezbjednosti i praćeni. Sve ove činjenice svjedoče da su jugoslovenski rukovodioci počeli identifikovati spoljnu politiku SSSR-a sa spoljnom politikom buržoaskih zemalja sto je bilo dostojno samo nacionalistima.

Članovi CK KPJ na sjednici u Beogradu 12. i 13. aprila 1948. godine bili su užasnuti, ponajviše jer su decenijama vjerovali u vječno prijateljstvo sa SSSR-om. CK KPJ analizirao je tačku po tačku optužničkog pisma te ih sve redom odbijao. Od članova CK KPJ samo se Sreten Žujović solidarisao sa Staljinom; zbog čega je bio isključen iz CK, a zatim uhapšen zajedno s Andrijom Hebrangom.

Tito, Žujović i Hebrang

Čim je Moskva doznala da su Hebrang i Žujović uhapšeni, Staljin je naredio ambasadoru Levrentijevu da usmeno zatraži da predstavnicima sovjetske partije bude dopušteno učestvovazi u istrazi tih slučajeva. Jugoslaveni su odbili taj zahtjev. Staljin je tada, 4. maja poslao svoje drugo oštro pismo. U njemu je opovrgnuo da su Žujović i Hebrang, ili bilo ko drugi, krivo informisali sovjetsko vođstvo o stanju u Jugoslaviji. Staljin je osudio represiju protiv Žujovića i Hebranga kao dokaz antisovjetskog ponašanja u jugoslavenskom rukovodstvu. Također, nastavio je istim tonom osuđivati Jugoslavene i Tita da izručuju Sovjetski Savez imperijalističkim silama. Tvrdio je da jugoslavenski uspjesi i zasluge nisu ništa veći od zasluga komunističkih partija Poljske, Čehoslovačke, Mađarske, Rumunjske, Bugarske i Albanije, a da su manji od uspjeha komunističkih partija Francuske i Italije. Naveo je kako jedini razlog zašto francuska i talijanska komunistička partija nisu uspjele izvršiti revoluciju taj što im sovjetska armija nije pritekla u pomoć, kao što je pomogla Jugoslaviji kada je oslobodila Beograd. Staljinov stav je bio kako nijedna partija ne bi mogla doći na vlast bez sovjetske pomoći, niti bi se mogla održati na vlasti.

Jugoslavensko rukovodstvo oglušilo se na upozorenje i u službenom odgovoru na Staljinovo drugo pismo Tito i Kardelj odbili su bilo kakvu presudu Informbiroa. Jugoslaveni su svoj odgovor poslali 20. maja, a Sovjeti su u međuvremenu poslali ostalim partijama-članicama Informbiroa Staljinovo pismo. Ostale partije su se solidarisale sa Sovjetima. Naknadno je bilo određeno kako će se zasjedanje održati u Bukureštu krajem maja. Jugoslovensko rukovodstvo je odbacilo poziv za sastanak.

Staljin je tada poslao svoje treće pismo, koje više nije bilo naslovljeno na Tita i Kardelja, nego na Tita i Hebranga. U slučaju da Jugosloveni izostanu sa sastanka Informbiroa, to će značiti da jugoslavenski komunisti nemaju šta reći pred Informbiroom kao opravdanje, time će šutke priznati krivicu i pokazati svoje prave boje pred bratskim kompartijama. Također, to bi značilo da Jugoslavija ide drugačijim putem od onoga jedinstvenog fronta narodne demokratije i SSSR-a, tj. da ide putem „nacionalizma“.

U periodu nakon trećeg pisma CK KPJ najavio je saziv Petog kongresa KPJ, koji će se održati 21. jula 1948. godine u Beogradu. Staljin je i dalje sa svoje strane nastojao nagovoriti Jugoslavene da dođu u Bukurešt na sastanak.

Kada je 19. juna stigao službeni poziv, u kojemu je bio naveden dnevni red, datum i mjesto sastanka, vodstvo KPJ obavijestilo je Kominform kako neće poslati delegaciju, jer su bili uvjereni da će sastanak samo produbiti, umjesto riješiti nesuglasice. Tako su se delegacije ostalih partija sastali bez Jugoslavena 28. juna 1948. godine u Bukureštu, gdje su usvojili „Rezoluciju o stanju u Komunističkoj partiji Jugoslavije“ (punim nazivom „Jugoslavenska kompartija u rukama špijuna i ubica“), s još radikalnijim optužbama od onih u Staljinovim pismima. Rezolucija Kominforma izazvala je senzacionalni odjek širom svijeta.

KPJ je bila optužena za antisovjetizam, zbog praktičnih i ideoloških grešaka. Završni dio Rezolucije otkrivao je Staljinove namjere: Staljin je očekivao kako će istinski komunisti tzv. „zdrave snage“ unutar KPJ shvatiti poruku Rezolucije i zbaciti tadašnje Titovo vodstvo. On je bio uvjeren da će osuda biti dovoljna da prozvane vrati na pravu liniju. Također, računao je na velik uticaj njegove karizme među jugoslavenskim komunistima te je očekivao da će se rukovoditelji KPJ brzo povući, da će žrtvovati „sumnjive marksiste“, prepustiti ih njemu na milost, ili nemilost, te da će započeti čistka koja će na kraju doći glave Tita i Kardelja. To je bila jedina Staljinova strategija.

Tito pokušava pridobiti suosjećanje na svoju stranu, igrajući na kartu patriotizma. Jugoslavensko vodstvo od početka je naglašavalo da je sovjetski napad bio zapravo napad na jugoslavensku državu, a ne neki ideološki spor među komunistima. Odgovor na Rezoluciju Informbiroa, Izjava CK KPJ, koju su Jugoslaveni objavili 30. juna u „Borbi“, na iznenađenje Sovjeta, tvrdio je kako su partijski i državni organi u nekim zemljama narodne demokracije donijeli niz odluka prema uputama Sovjeta, koji su vrijeđali narode Jugoslavije, njihovu državu i državne predstavnike.  U SSSR-u i ostalim istočnoevropskim zemljama odgovor CK KPJ nije bio objavljen; bila je objavljena samo Rezolucija. U dramatičnim okolnostima sukoba sa Staljinom, CK KPJ odlučio je odgovoriti optužbama Informbiroa sazivanjem V Kongresa KPJ, prvog nakon 20 godina.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *