DENACIFIKACIJA NJEMAČKE

Denacifikacija (Entnazifizierung) je naziv za Savezničku inicijativu oslobađanja njemačkog i austrijskog društva od nacionalsocijalističkog utjecaja. Zakonom o likvidaciji nacizma i militarizma iz 1946. godine bili su određeni različiti stepeni odgovornosti pripadnika nacističkog pokreta (glavni krivci, aktivisti, manji krivci i podanici), a svaki Nijemac stariji od 18 godina morao se podvrgnuti denacifikaciji. Pripadnicima onih organizacija koje je vojni sud u Nürnbergu proglasio zločinačkima (vodeće tijelo Nacionalsocijalističke stranke, Gestapo, SD, SS) je suđeno, a ostalim nacistima bavili su se odbori za denacifikaciju. Ukupno je samo u tri zapadne okupacione zone do kraja 1949. godine sudski postupak denacifikacije prošlo oko 2,5 miliona Nijemaca, od čega je više od polovine označeno sljedbenicima (Mitläufer), a 35% ih je oslobođeno svih optužbi. Više od 800 ljudi je osuđeno na smrt.

Sličan se proces odigrao i u sovjetskoj okupacionoj zoni. I tamo je došlo do sudskih postupaka protiv saradnika hitlerovog režima, pri čemu je u tom dijelu zemlje često i samo članstvo u Nacionalsocijalističkoj stranci NSDAP bio dovoljan razlog da se nekoga proglasi krivim i zatvori. Više od 150.000 ljudi je bilo internirano u logore, između 50 i 80 hiljada je tamo ostavilo svoje živote – najvećim dijelom uslijed teških zatvorskih uvjeta i bolesti.

Krefeld, Njemačka, 9. marta 1945. godine.

Program denacifikacije Njemačke naložio je uklanjanje nacističkih imena s javnih trgova, gradskih ulica i drugih mjesta. Američki, sovjetski i britanski vojnici oduševljeno su uklonili nacističke simbole i preimenovali javne prostore. No, bilo je i građana Njemačke su govorili da okupatorski američki vojnik skida tablu sa imenom vođe Njemačke nacije a postavlja tablu sa imenom svog zločinačkog predsjednika koji je naredio bombardovanje njemačkih gradova i ubijanje civila u njima.

No početkom 1950ih godina, uporedo sa zaoštravanjem odnosa između Zapada i Sovjetskog Saveza te nastanka tzv. Hladnog rata, dolazi i do promjene odnosa prema nekadašnjim aktivnim suradnicima nacističkog režima. Sve više sljedbenika i manjih prestupnika ponovo je uključivano u državne strukture i nastavljalo svoju raniju karijeru: od pravnika, državnih službenika i nastavnika, pa sve do političara ili umjetnika.

A već sredinom 1951. je denacifikacija i službeno okončana donošenjem „Zakona o završetku procesa denacifikacije“. Čišćenje Njemačke od nacizma bilo je i ostalo minimalno i selektivno. To dokazuje i historijska činjenica o tome kako su poslijeratnu državu Zapadnu Njemačku dijelom stvarali i njome vladali Hitlerovi nacistički kadrovi u savezu s liberalnim i socijal-demokratskim krugovima. Prema nekim procjenama su tokom 1950ih godina više od dvije trećine službenika njemačkog Saveznog kriminalističkog ureda bili bivši članovi SS-a.

Savezničke trupe su nakon što su okupirali Njemačku organizovali radne akcije – otkopavanje masovnih grobnica i sahrana na dostojanstven način, čišćenje koncentracionih logora itd. Radne akcije su bile obavezne za sve Nijemce bez obzira da li je neko učestvovao u zločinu ili ne. Većina Nijemaca je živjela lagodnim životom i nije ni znala šta se radilo u njihovo ime i da nedaleko od njihovih gradova postoje koncentracioni logori, ali svejedno su svi morali učestvovati u radnim akcijama. Možemo li zamisliti radnu akciju u Bosni i Hercegovini: otkopavanja masovnih grobnica oko Srebrenice ili preuređivanja logora Manjača, Keraterm, Dretelj, Heliodrom i ostalih u muzeje?

Kao što znamo – historija se ponavlja. Sve što se događa sada, nekada se nekome već dogodilo. Na nama je da učimo od učiteljice života.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *