TUZLA, 2. OKTOBAR 1943.

Drugi oktobar u Tuzli se slavi kao dan oslobođenja. Polažu se vijenci na spomen obilježja na Slanoj Banji, dodijeljuju se plakete i priznanja zaslužnim građanima, u propalom kinu Kaleidoskop održava se svečana sjednica Gradskih vlasti – riječju, slavi se!

U toku četrdesetodnevnog boravka u Tuzli, od 2. oktobra do 11. novembra 1943. pripadnici 17. istočnobosanske divizije narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije pod provođenjem “revolucionarne pravde” i “u ime naroda”, strijeljali su 55 građana Tuzle. Strijeljanja su se odvijala ugalvnom u noćnim satima a najveći broj građana je ubijen na Ilinčici i Slanoj Banji.

Po ulasku u Tuzlu, 5. oktobra, Vojni sud osudio na smrt, poznatog i omiljenog vjeroučitelja tuzlanske gimnazije dr. Dragu Dujmušića, advokata Zvonimira Lukendića, gostioničara Juru Milasa i bivšeg komandanta DomDo legije Muhamedagu Hadžiefendića. Strijeljani su 7. oktobra 1943. na Ilinčici, kod Par Sela, i plitko pokopani u uvali Rakiđinica. Kasnije, noću, mještani su dr. Dragu Dujmušića pokopali na groblju u Par Selu a Muhamedagu Hadžiefendića su tajno pokopali njegovi saborci u mezarje Jalske džamije u Tuzli.

U isto su vrijeme na nemilosrdan način partizani likvidirali i direktora tuzlanske gimnazije Omera Džudžu, sekretara tuzlanske gimnazije Stipu Vučetića, profesora Nikolu Muravjova, pravnika Blaža Mateljića, ložača na željeznici Grgu Šimunovića, šefa Županijskog redarstva Muftića, muslimanskog oficira Topčića, Antu Đeluma, Magdića, imama u penziji Husein ef. Jahića, Ivana Terzića, Ivu Miljevića, Franju Klečinu, Radoslava Puticu, Antona Macka, Ivana Borića, Dragutina Cesara, penzionera Matu Vidovića, Stefana Osvalda, Nikolu Martinovića, upravitelja firme „Croatia“ Emila Varadija, krojačicu Katu Banović, stolara Karla Kubineka, Antu Lubinu, gostioničara Rudolfa Ključevića, Vlahu Pušića, Marijana Pejića, Josipa Bajtala, općinskog načelnika iz Bukinja Miku Vilušića, radnika iz Kreke Boška Filipovića, domaćicu Žanku Andrašek, Ludvika Rocha, nastavnika Zanatske škole Rudolfa Restovnjuka, radnika Rudolfa Ključevića, Antu Priklesa, Oskara Pudelka i Oršolića, Ivicu Zlovića, Andriju Kruškovića, Stjepana Romića, Faika Durića, Hilmiju Ajdinovića, Ibrahima Kušmića, Muhameda Karavdića, Asima Lihića, kočijaša Muharema Smajlovića, Muhameda Latifagića, Ahmeda Kunosića, Idriza Kunosića, trgovca Aliju Carića, pjevačicu Zilhu Alić, Mustafu Jukića, obućara Mašu Altumbabića, radnika Idriza Salihovića, rudara Ibru Bureka, Salku Orubera, seljaka iz Gornje Tuzle Mustafu Osmanovića, mualima iz Bukinja Hasana Hadžića, studenta Slobodana Miloševića, radnika Milana Latinovića, Veselku Bilić i mnoge druge koje su odvodili na stratišta oko Tuzle i likvidirali ih u manjim ili većim grupama.

spomen obilježje na Slanoj Banji ispod kojeg se nalazi masovna grobnica

Dr. Dragan Dujmušić rođen je u Polju, župi Dolac kod Travnika, za svećenika je zaređen 1922. Studirao je u Strassbourgu, a doktorirao na KBF-u u Zagrebu. Bio je kateheta u Tuzli, te župnik u Zvorniku i Morančanima kod Tuzle. Kao katehet u Tuzli je posebno uživao ugled kod hrvatske inteligencije. Nije poslušao prijatelje da se skloni pred partizanima, uvjeren da nije nikome ništa zlo učinio. Prije smrti rekao je izvršiteljima osude: „Tijelo je sada svakako vaše, dajte mi malo vremena da dušu preporučim Bogu.“

Književnik Meša Selimović, koji je do maja 1943. bio pripadnik Hadžiefendićeve legije, u svojoj knjizi Sjećanja, o samom Dujmušiću piše: „O svim religijama govorio je najljepše; sve religije su dobre i plemenite, Bog je uvijek ista suština i smisao svijeta. Nikad nijednom riječju nije pokudio drugu religiju. I nikad nije govorio protiv ateizma.“

A kad je već riječ o Mehmedu Meši Selimoviću, partizani su se u svome zanosu ubijanja znali hvaliti kako “revolucija jede svoju djecu”. Najbolji primjer za to je strijeljanje Šefkije Selimovića, partizana i oficira komande tuzlanskoga vojnog područja, brata profesora i književnika Meše Selimovića koji je također bio u partizanskim redovima. Ubili su ga zato što je uzeo krevet, ormar i stolicu iz vojnog magacina i odnio ih u svoju kuću prilikom izlaska njegove supruge iz logora, budući da su njegove stvari iz kuće već prije bile pokradene. To je razočaralo njegovog brata – Mešu i dalo mu povoda da napiše književno remek djelo – Derviš i smrt.

Po dr. Dragi Dujmušiću danas se zove Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo u Sarajevu.

ulazak Nijemaca u Tuzlu 11. novembra 1943.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *