HERMANN GÖRING – suđenje zločincu, šminkeru, egocentriku

Jedan od najpoznatijih slučajeva u historiji da osuđenik popije otrov jeste slučaj Hermanna Göringa.

Od 22 optužena, njih 12 je osuđeno na smrt, sedmorica su morala u zatvor, trojica su oslobođena. Nikada prije nije se desilo da dotadašnji moćnici moraju pred sud da i nad njima postoji pravo. Hitlerova vrhuška se pred licem pravde našla ne zato što je izgubila rat, već zato što ga je započela.

Iako je Staljin još u Teheranu 1943. tražio da se 50.000 najvažnijih nacista jednostavno pobije, preovladalo je mišljenje da se organizuje veliko suđenje.

Bilo je to suđenje vijeka – prvo međunarodno suđenje za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Još za vrijeme saslušanja, Hermann Göring, iako formalno treći po rangu (iza novog „führera“ Karl Dönitza i Hitlerovog zamjenika Rudolfa Hessa) ipak najpoznatiji nacista na optuženičkoj klupi, proglasio se pravno nedodirljivim: „Sve što se dešavalo u našoj zemlji ni najmanje vas se ne tiče”. On je rekao da se prema optužnici ne smatra krivim; dalje izjašnjavanje mu sud nije dozvolio.

Kada ga je tokom suđenja američki tužilac Robert Jackson upitao kako su uspostavili sistem Vođe koji imenuje ljude u donjim nivoima vlasti, Göring mu je odgovorio da su gledali kako funkcionišu druge države a da su baš taj dio prepisali od SAD.

Prema američkom majoru Gustavu Gilbertu, obavještajcu i psihologu, Göring je imao I.Q. 138. Tokom boravka u ćeliji znojio se, bio je odbrambeno nastrojen i oslabio, te vrlo nesretan zbog smjera u kojem se proces kretao. Iako se tokom suđenja žustro branio, te se na početku čak činilo kako pobjeđuje (djelomično zbog popularnosti koje je stekao kod publike svojim šalama i pronalaženjem rupa u tužiteljevim slučajevima), Göring je osuđen na smrt vješanjem.

Poput Slobodana Praljka nije mogao podnijeti presudu za zločinca u udruženom zločinačkom poduhvatu pa je izvršio samoubistvo, dva sata prije izvršenja kazne.

Inače, Hermann Göring, u Hitlerovim očima nije bio naročito omiljen lik. Taj ovisnik o teškim drogama je 1923.god. je učestvovao u Hitlerovom pokušaju puča u Minhenu. Ranjen je i pobjegao je  inostranstvo. U Njemačku se vratio 1927. godine. Dolaskom nacista na vlast 1933. je postao ministar unutrasnjih poslova Prusije, k omandant pruske policije i Gestapoa. Čin Rajhsmaršala dobio je 1940. Komandant njemačkog ratnog vazduhoplovstva, Luftwafea, i odgovoran za bombardovanje engleskih gradova.  Nakon poraza kod Staljingrada povlači se sa vojne i političke scene. Rat koristi za vlastito bogaćenje pljačkom jevrejskih kuća iz okupiranih područja. Pri kraju rata pokušava preuzeti potpunu kontrolu nad Rajhom. Hitler ga je otpustio sa svih položaja, izbacio iz partije i naredio SS-u da ga ubiju zajedno sa porodicom, što nije izvršeno. U maju 1945. predao se saveznicima i na suđenju u Nirnbergu osuđen na smrt vješanjem. Nakon smrti, njegovo je tijelo kremirano zajedno s tijelima ostalih obješenih nacista. Pepeo je prosut u obližnji potočić.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *