KRUNISANJE TVRTKA I KOTROMANIĆA

Bosanski ban Tvrtko I Kotromanić krunisan je za kralja Bosne 26. oktobra 1377. u Milima kod Visokog.

Nakon što je smirio pokušaje svrgavanja od strane bosanske vlastele predvođene svojim bratom Vukom 1371. godine, ban Tvrtko se osjetio dovoljno siguran i pokrenuo je svoju vojsku želeći teritorijalno proširiti Bosnu. Iste te godine umire i srpski car Uroš. Nije postojala ni formalno vlast Nemanjića, budući da direktnih potomaka loze Stefana Nemanje nije bilo. U okršajima za prevlast u Srbiji počele su se okupljati dvije grupacije, oni koji su bili uz župana Altomanovića, i oni koji su uz kneza Lazara Hrebeljanovića. Knez Lazar je stupio u kontakt sa banom Tvrtkom i 1373. godine sklopljen je savez protiv Altomanovića koji se na kraju predao a njegove zemlje su podijeljene. U toj podjeli ban Tvrtko je dobio gornje Podrinje, dio Polimlja sa manastirom Mileševom gdje je bio grob Svetog Save i Gacko, dok je zetski vladar Đurađ Balšić zauzeo Konavle, Trebinje i Dračevicu. Tvrtko je 1377. godine izazvao pobunu u pomenutim mjestima i tako olakšao ulazak svoje vojske u njih.

Nakon svega ovoga odlučio sa ban Tvrtko na jedan potez koji je izazvao dosta pažnje u tadašnjoj jugoistočnoj Evropi. Činjenica je da je držao pod svojom vlašću svu onu zemlju koju su i ranije držali Kotromanići, ali isto tako kontrolisao je i veliki dio teritorije koja je nekada pripadala Srpskom carstvu. To su bile zemlje Nemanjića čija je loza sa carem Urošem izumrla. Srbija je, dakle, bila bez vladara iz svete Nemanjićke dinastije. To je dalo pravo banu Tvrtku da se on proglasi za kralja, odnosno “po milosti božijoj kralj Srbljem, Bosni i Pomorju i Zapadnim stranama“. Pravo na takvu titulu on je izveo iz toga što je on na posredan način vukao porijeklo od Nemanjića. Naime, majka njegovog oca je bila srpska princeza Elizabeta (Jelisaveta) Nemanjić, kćerka srpskog kralja Dragutina, koji je dakle bio Tvrtkov pradedo. Time je stvoren pravni osnov sa Tvrtko istakne svoje pravo na naslijeđe Nemanjića. To mu nije mogao niko da ospori, jer bližih rođaka Nemanjićima od njega, jednostavno nije ni bilo.

Tvrtko je time proglasio apsolutnu nezavisnost Bosne. Oblasni gospodari iz Srbije se njegovom krunisanju nisu ni odupirali. Pragmatični knez Lazar je očekivao sukobe sa Osmanlijama, pa mu je sa te strane trebala Tvrtkova pomoć. Ugarski kralj Ludovik I nije na to obraćao pažnju. No on je naredne godine umro a njegova nasljednica Marija (inače unuka Tvrtkovog strica Stjepana II Kotromanića) počinje da u svojim obraćanjima Tvrtku da mu dodaje titulu: kralj.

Nakon svoga krunisanja, kralj Tvrtko se počeo baviti sa onim događajima koji su se dešavali na jadranskoj obali. Prvo je pokušao pridobiti grad Kotor, ali kako mu to nije pošlo za rukom, na ulazu u Boku Kotorsku sagradio je tvrđavu koja je kasnije dobila ime Novi (današnji Herceg Novi) koji je vremenom postao novo trgovačko središte.

Nako smrti ugarskog kralja Ludovika I, naslijedila ga je kćerka Marija koja je jedva imala 12 godina i očekivali su se sukobi u Ugarskoj i Hrvatskoj oko izbora novog ugarskog kralja. To će Tvrtku pružiti izuzetnu priliku da još više proširi svoju kraljevinu. On sklapa poslove sa Venecijom od koje kupuje brodove i tako stvara prvu bosansku ratnu mornaricu.

Tvrtko koristi pobune u Hrvatskoj i preuzima kontrolu nad pograničnim župama Livno, Duvno i Glamoč. Ugari mu u zamjenu za nemiješanje u sukobe daju grad Kotor. Zapravo, sve do 1387. godine on se ponašao nekako rezervisano pomalo sarađujući sa svima. Od te godine on je otvoreno na strani pobunjenika kada zauzima grad Klis odakle napada na Zadar i Split čiju je teritoriju u potpunosti spalio. U strahu pred Tvrtkovim nadiranjem mnogi gradovi razmatraju opciju da mu se predaju kako bi izbjegli razaranje s mora od strane bosanske mornarice koja je imala luku u Kotoru.

Za kratko vrijeme Tvrtko slabi pritisak na dalmatinske gradove zbog provale Osmanlija. Do tada najveća provala se desila 1388. godine kada je veliki osmanski odred pod vođstvom Lala Šahin-paše duboko zašao u Bosnu. Kod Bileće je 27. avgusta 1388. godine ovaj odred od strane Tvrtkovog vojvode Vlatka Vukovića dočekan i vraćen natrag. Sljedeće godine Vlatko Vuković odnosi pobjedu na svom krilu Kosovske bitke a u njegovu i Tvrtkovu čast zvone zvona crkve Notre Dame u Parizu.

Istovremeno, Tvrtko preuzima dalmatinske gradove i sada se unutar Bosanskog kraljevstva nalaze Split, Trogir, Šibenik i ostrva Brač, Hvar i Korčula. Njegove posljednje političke aktivnosti bile su usmjerene ka Zadru koji je ostao izvan dometa njegove vlasti.

Pridobijanjem stare hrvatske jezgre, Tvrtko se kruni za hrvatskog kralja, a titulu mijenja u kralj Hrvata, Srba, Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja, Huma, Donjih krajeva, Zapadnih strana, Usore i Soli sa kojom se prvi put javlja 10. jula 1390. godine.

Tvrtko iznenada umire 10. marta 1391. godine. Imao je tek nešto više od pedeset godina. Time je bio završen jedan veliki period bosanske istorije. Nesumnjivo da je kralj Tvrtko I bio bosanski vladar koji je na najveći mogući nivo uzdigao bosansku državu. Nikada prije, a još manje kasnije, Bosna neće imati tu snagu koju je imala za Tvrtka. On je uspio ono što su možda mnogi vladari prije njega pokušavali, ali nikako nisu uspjevali. On je bio taj koji je pod svoju vlast uspeo da ujedini Bosnu, dio Srbije i skoro cijelu Hrvatsku i Dalmaciju. Sve je to trebala biti jedna država pod vlašću jedne krune – krune bosanskog kralja.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *