ČETIRI DANA OD ZAVNOBIH-a DO AVNOJ-a – odbacivanje jedne odluke

Odluka Prvog zasjedanja ZAVNOBIH, Mrkonjić Grad, 25.11.1943.:
“Izražena je odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata.”

Odluka Drugog zasjedanja AVNOJ-a o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu, Jajce, 29.11.1943.:
“Da bi se ostvario princip suverenosti naroda Jugoslavije, da bi Jugoslavija predstavljala istinsku domovinu svih svojih naroda i da nikad više ne bi postala domenom bilo koje hegemonističke klike, Jugoslavija se izgrađuje i izgradit će se na federativnome principu, koji će osigurati punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine.”

Dakle, samo četiri dana nakon zasjedanja ZAVNOBIH, parlament nove Jugoslavije, AVNOJ, odbacio je odluku iz Mrkonjić Grada o ravnopravnosti svih Srba, Muslimana i Hrvata, izbacivši Muslimane iz svoje odluke o ravnopravnosti i ne uvrstivši ih u grb Jugoslavije kao šestu baklju.

Krajem Drugog svjetskog rata, od 1944. do 1945.godine, kad se u partijskom vodstvu raspravljalo o federalnom uređenju socijalističke Jugoslavije, srpski komunisti su, osim Vojvodine, u sastav Srbije pokušali dobiti i Bosnu i Hercegovinu po načelu relativne većine stanovništva (oko 44%). Na hrvatskoj strani se, na temelju historijskih prava, razmišljalo da bi, ako je već Vojvodina ušla u sastav Srbije, Bosna i Hercegovina treba biti u sastavu Hrvatske. Bilo je i prijedloga podjele kao u doba Banovine Hrvatske 1939. godine na hrvatski i srpski dio, ali se tome protivila muslimanska većina, koja je predlagala kompromisno rješenje o Bosni i Hercegovini, kao autonomnoj jedinici, a to znači posebnoj republici. Tome mišljenju se pridružio i Josip Broz Tito i tako je Bosna i Hercegovina, na temelju svojih historijskih i etničkokulturoloških posebnosti postala posebna republika.

Bila je to jedina republika u socijalističkoj Jugoslaviji kojoj nije bilo dozvoljeno imati svoj matični narod – Bošnjake, nego je određeno da ima dva uvezena konstitutivna naroda: Srbe i Hrvate. Muslimani Bošnjaci su se mogli po popisu stanovništva 1948.upisati kao Srbi ili Hrvati, a 1953. i kao “Jugoslaveni neopredijeljeni”. Dakle, Muslimanima se tada još nije davao status nacije, nego se, zbog njihova slavenskog porijekla i jezika (rod prastari svi smo, a Goti mi nismo, Slavenstva smo drevnoga čest. Ko drukčije kaže, kleveće i laže, našu će osjetit’ pest) smatralo kako vjersko obilježje nije bitno te se forsiralo njihovo srpstvo, manje hrvatstvo, a najčešće kompromisno jugoslavenstvo.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *