GUSKE U MAGLI – ujedinjenje Hrvata i Srba

Nakon kapitulacije i raspada Austro-Ugarske monarhije, a po odredbama Londonskog sporazuma iz 1915. godine, talijanske čete su nadirale u Istru, Dalmaciju i Sloveniju i svakog dana zauzimale sve više hrvatskog i slovenačkog teritorija. Narodno vijeće iz Zagreba traži pomoć regenta Aleksandra Karađorđevića i srpske Vrhovne komande. Srbija šalje pukove u Zagreb, Ljubljanu, Sušak i Split a vojvoda Stepa Stepanović prima naređenje da zaposjedne južnu Dalmaciju. Spajanjem s Kraljevinom Srbijom Hrvatska je imala priliku preći na stranu pobjednika (ispod žita) i zaustaviti talijansko otimanje svog teritorija.

Zbog tog su razloga mnogi hrvatski političari bili u žurbi da se provede ujedinjenje sa Srbijom. Stjepan Radić je također bio svjestan neizbježnosti unije sa Srbijom, no zahtijevao je da se prethodno dogovore uvjeti pod kojim će se ono obaviti. On je podnio prijedlog da se zajednička država uredi kao federalna država u kojoj bi vrhovnu vlast imala tri regenta: srpski prijestolonasljednik, hrvatski ban i predsjednik slovenskog Narodnog sveta.

Tada je izrekao svoju čuvenu rečenicu: “Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu!“.

Nesrljanje u maglu dakle nije upozorenje da se uopće ne udružuje sa Srbijom, nego suprotstavljanje centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja, tj. da se Hrvati prethodno osiguraju kako ne bi došlo do srpske hegemonije u novoj državi. Nažalost, Radić je bio nadglasan te se u ujedinjenje krenulo bez razrađenog plana. Na prijedlog dalmatinskog političara Josipa Smodlake (jer Dalmatincima se, zbog Talijana, najviše žurilo) predloženo je da delegacija što prije ode u Beograd i tamo što hitnije dogovori ujedinjenje.

Na čelu delegacije je bio Svetozar Pribićević, vođa hrvatskih Srba, tzv. prečana (Srbi koji žive preko Drine, Save i Dunava, izvan granica Srbije i Crne Gore). Bilo je planirano da se u Beogradu sačekaju upute od Jugoslavenskog Odbora koji je u inostranstvu bio u kontaktu s čelnicima Antante. Stigavši u Beograd Pribićević je izmanipulisao delegaciju tako da je regent Aleksandar Karađorđević ZAMOLJEN od strane Države Slovenaca Hrvata i Srba da je pridruži Kraljevini Srbiji na čelu s dinastijom Karađorđevića, što je i učinjeno 1. decembra 1918. tako da u biti nikada nije ni došlo do ujedinjenja po ravnopravnoj osnovi što se jasno vidjelo u novoproglašenom Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, gdje je glavnu riječ imao kralj i srpski hegemonisti.

Kasniji tok događaja potvrdio je crne slutnje Stjepana Radića, a on sam je ubijen u Beogradu 1928. godine.
Svetozar Pribićević je i sam shvatio da je iskorišten za velikosrpske ciljeve, pa je jedno vrijeme čak i bio u koaliciji sa Stjepanom Radićem. Nakon Radićeve smrti je uhapšen i protjeran iz Kraljevine Jugoslavije.

naslovna slika: GUSKE U MAGLI
(Ante Pavelić (stomatolog) čita zaključke Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba o proglašenju ujedinjenja Države SHS i Kraljevine Srbije)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *