ZDRAVSTVO U HERCEGOVINI ZA VRIJEME OSMANSKE UPRAVE

Organizacija zdravstva

Pred sami kraj osmanske vladavine, pri Vilajetskoj vladi je ustrojeno Odjeljenje za zdravstvo, na čijem čelu je stajao glavni vilajetski ljekar, a za lijekove je bio zadužen vilajetski apotekar. U središtima kaza postavljeni su ljekari, a protiv zaraznih bolesti su vršene vakcinacije stanovništva. U većim kasabama otvarane su i priručne apoteke pri ljekarskim ambulantama ili kao samostalne prodavnice lijekova.

Epidemije bolesti

Do samog kraja osmanske vladavine harale su zarazne bolesti, od kojih su najopsanije bile kuga i sifilis.

Kuga: Najopasnija bolest koja je harala u Hercegovini i dalje je ostala kuga. Epidemije kuge zabilježene su po vijekovima u sljedećim godinama:

XVII vijek: 1644, 1646-1649 (s Krete), 1663, 1672, 1686 i 1690;

XVIII vijek: 1707, 1731-1732, 1731-1732, 1741-1744, 1753, 1756, 1761-1764 (najjača), 1771, 1779-1780, 1781-1785, 1788 i 1792-1798;

XIX vijek: 1813-1816, 1832, 1834, 1836-1837, 1843, 1849, 1856 i 1865-1875.

Jednu od najvećih epidemija kuge sa sobom su donijeli ratnici koji su učestvovali u Morejskom ratu. Kuga je došla 1647. ili 1648. godine. U Mostaru i njegovoj okolini najveće epidemije kuge bile su u 1745, 1765, 1784. i, posebno jaka, u periodu od 1. juna 1814. godine do kraja novembra 1815. godine. Od kuge je u 1765. godine umrlo 360, a u periodu 1814- 1815. godine, 371 čovjek.

U oktobru 1736. godine, na Lučin dan, umjesto kiše pao je snijeg boje crvene zemlje, pa su rijeke nabujale. Drina je u Foči, Goraždu i ostalim mjestima uz njene obale, nanijela velike štete. Pojavila se kuga, koja je pomorila mnogo ljudi, a neka sela su ostala pusta. Posebno je bila jaka posljednja epidemija kuge, koja je harala u Hercegovini u periodu 1813-1815. godine. Od nje je pomrlo ili se razbježalo dosta svijeta.

Umro je i mitropolit Jeremija u Žitomisliću. Ova se kuga kao veliki hastaluk u Mostaru pamtila sve do kraja XIX stoljeća.

Prema navodima Riste Jeremića, rijetko je koji muškarac bio s preboljelom kugom, a da mu lice nije bilo izborano i rupičavo. Da bi to prikrili, muškarci su nosili posebno njegovane brade.

Sifilis: Krajem osmanske vladavine, u Ljubuškom i njegovoj okolini harala je velika epidemija sifilisa. Početkom 1873. godine, u službuje primljen neki ljekar Kolunbana, s kojim je zaključen ugovor, prema kojemu je za obavljanje ljekarske i apotekarske dužnosti u Ljubuškom trebao ostati dok ne prođe epide­mija sifilisa. On je te godine od ove opake bolesti izliječio 83 čovjeka.

Budući da u Ljubuškom nije postojala apoteka, mjesne vlasti zamolile su da im se odobri nabavka lijekova, koje će ljekar držati u priručnoj apoteci. Ova se priručna apoteka smatra pretečom apotekarstva u Hercegovini.

Početkom druge polovine XVIII vijeka, u Ljubuškom je jedan Stočanin, polaznik medrese, napisao Ljekarušu.

U vrijeme namjesnikovanja u Hercegovačkom sandžaku mutesarifa Ali-paše Rizvanbegovića, u lukama Klek i Sutorina postavljeni su pravnici za karantin, u čijoj su nadležnosti bili po jedan pisar i po dva kavaza (čuvari), ali za čitavo vrijeme njihovog boravka u lukama, nisu obavljali nikakav posao.

Vodoopskrba: za održavanje lične higijene stanovnika u gradskim naselji­ma, od posebne važnosti bila je vodoopskrba. Nju je u Hercegovini imala samo kasaba Mostar, dok su se ostala gradska naselja vodom snabdijevala iz čatrnji, koje su se vodom snabdijevale kišnicom.

Javna kupatila su imala slijedeća mjesta: Konjic/Belgraddžik, Blagaj, Duvno, Cernica, Čajniče, Foča, Jeleč, Ljubinje, Mostar, Nevesinje, Počitelj, Predol, Rudo, Stolac, Ulog i Ustikolina.

Pored javnih, kuće bolje stojećih stanovnika gradskih naselja i većih sela imale su male hamamdžike. Bile su to manje prostorije u prizemlju, u sobi, a služile za pranje ruku prije i poslije jela, uzimanje abdesta, umivanje i kupanje.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *