DŽEMAL BIJEDIĆ

Drug Džema je svakako jedna od mitskih figura bošnjačkog naroda. Dvije su stvari razlog tome: prvi je bošnjački političar koji je u Jugoslaviji dospio tako daleko, i drugi, nikad razjašnjene okolnosti njegove smrti.

Prijeratni komunista, bio u partizanima, bio je ateista ali je znao i u džamiju ući, naročito kada je trebalo da arapi odriješe kesu, nije branio nikome drugačije, imao žestoki muslimanski urbani background ali je sinovima dao srpska imena, rodio se ispod Sahat kule, 100 metara od Starog mosta, 22. aprila 1917. godine. Porodica Bijedić se 1914. godine preselila iz Gacka u Mostar. Džemalu je bilo tek nešto više od godinu dana kada mu umire otac Arif, a svu brigu o porodici preuzima majka Zarifa, amidža Bećir i njegova supruga Zineta. U rodnom gradu završio je gimnaziju a Pravni fakultet u Beogradu.

Nakon rata iz kojg je izašao sa činom majora OZN-e, imenovan za republičkog pomoćnika ministra unutrašnjih poslova. Radi na očuvanju javnog reda i mira i suzbijanju kriminaliteta. Po direktivi „odozgo“ sa lica zemlje uklanja hercegovačke biskupe.

Tokom 1950. aktivno se zalagao za političku (a ne nasilnu) kampanju skidanja zara i feredže. To je radio po inicijativi „odozdo“.

Nakon što je na šestom kongresu SKJ 1952. statutom utvrđeno da je članstvo u partiji nespojivo sa propovjedanjem vjere, Džemal Bijedić insistira da se čistota pripadnika partijskih redova proširi i na kritiku i osudu pijanica.

U Hercegovini on ima zaista mitski status, i u zapadnoj Hercegovini, i među Bošnjacima istočne Hercegovine a i u Mostaru, koji je u vrijeme njegovog predsjednikovanja Saveznim izvršnim vijećem bio nezaobilazna tačka u posjetama državnika, posebno onih arapskih.

Skinuo stigmu sa zapadne Hercegovine, negdje 1965-66 naredio da se tamo normalizuje stanje. Nagovorio Tita da prošeta Lišticom. I dalje je ubjedljivo najpopularniji musliman u zapadnoj Hercegovini.

Od 1971. do smrti je bio predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, odnosno Vlade Jugoslavije.

Progurao priznanje Muslimana kao nacije, omogućio popisivanje 1971., omogućio izmjene Ustava SFRJ 1974. godine, i stvorio prostor da se pojave Hamdija, Branko, Milanko, Todo, Nikola, da se razmašu UPI, Šipad, Energoinvest, UNIS, TAS…

Za period Bijedićeve vladavine vezuje se skoro sve dobro što se na političkoj, ekonomskoj, naučnoj, kulturnoj i sportskoj sceni desilo u BiH. Najzaslužniji je za osnivanje Akademije nauka BiH, univerziteta u Mostaru, Tuzli, Banjoj Luci, radija i televizije, aerodroma.

U biti radio suptilno na razvoju, opismenjavanju, ekonomizaciji BH privrede i vraćanju nacionalnog identiteta bosanskohercegovačkim muslimanima.

Prepoznale su to naše komšije i na isti način ga egzekutirali, suptilno, bez dokaza, bez svjedoka i bez potvrde da je ubijen…. Drug Stari je u to neko doba bio gdje je bio (čekao Azraila), te su vjerovatno nacionalistički elementi u komšiluku ojačali s tom činjenicom… smetao je jedino drug Džema da se otvori pravac ostvarenju te ideje….

Po narodnom predanju prvi je uspio da pokaže šta sve mogu biti Bošnjaci i takođe druga je žrtva velikosrpske ideologije (prva je bio Mehmed Spaho) i na neki način njegova smrt je bila i nagovještaj budućih turbulencija. Naglašavam – po narodnom predanju, jer činjenice vrijeme svakako izbriše i mitovi koji ostanu, postaju mnogo važniji. Jer, ko još čita historiju. Istinito je ono šta čaršija priča.

Otvorio je arapsko tržište, odveo BH firme u Libiju, Irak, što mnogi to pripisuju upravo njegovom muslimanskom backgroundu. Čaršijska priča bi otprilike išla ovako: „Možeš zamisliti kako se arapima otvori srce i novčanik kad naš Džema sa njima klanja ikindiju ili jaciju.“

Ipak, za njegova vakta oko 120.000 ljudi je napustilo Bosnu i Hercegovinu (naročito Hercegovinu) i otišlo na truhli kapitalistički zapad, trbuhom za kruhom.

Tragično je preminuo 18. januara 1977. g. u avionskoj nesreći na putu iz Beograda za Sarajevo u vrhuncu svoje moći. Supruga Razija je poginula zajedno sa mužem. Kako je uvijek bio uz Tita, pominjan je kao njegov mogući nasljednik (što je po Ustavu SFRJ bilo nemoguće). To je otvorilo sumnje u slučajnost avionske nesreće. Priče o umješanosti Titove supruge Jovanke Broz u ovoj avionskoj nesreći i do dan danas su ostale žive, a Tito je nakon ove nesreće suprugu Jovanku stavio u kućni pritvor.

Sa stanovišta bošnjačkog idenititeta, Bosne i Hercegovine kao države, bilo bi bitno očuvati i njegovati tradiciju, uspomenu i čak bih rekao i mit o drugu Džemi Bijediću. Narodi bez svojih historijskih ličnosti, bez svojih predanja i mitova praktički ne mogu ni da postoje. Da li je to istina ili nije, to vremenom postaje i nevažno. Baš kao i imena njegove djece Dragana, Azre i Milenka.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *