SAFVET-BEG BAŠAGIĆ – Bošnjak

Znaš Bošnjače, nije davno bilo
Sveg’ mi svijeta nema petnaest ljeta
Kad u našoj Bosni ponositoj
I junačkoj zemlji Hercegovoj
Od Trebinja do Brodskijeh vrata
Nije bilo Srba ni Hrvata
A danas se kroza svoje hire
Oba stranca ko u svome šire
Oba su nas gosta saletila
Da nam otmu najsvetije blago
Naše ime ponosno i drago

 

Nakon okupacije Bosne od strane Austro-Ugarske nad Bošnjacima se nadvila tama. Svako je probao da nešto ušićari od bosanske zemlje i bosanskog čovjeka. Do 1891. godine pojavili su se razni „osvješteni patrioti“, koji su širili svoje ideologije i prosipali pamet po raznim sijelima. Bosna je odjednom bila puna katolika većih od Pape i pravoslavaca većih od Patrijarha, da drže Bošnjacima lekcije o državnosti i nebeskom porEklu Srba i Hrvata…

Do 1891. godine stanje je postalo nepodnošljivo pa je sredinom te godine bošnjački književnik i izdavač Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak odlučio da osnuje porodične novine “Nacionalni List Bošnjak”. Prvi broj “Bošnjaka” izašao je 2. jula 1981. godine. Odmah u prvom broju Mehmed-beg je objavio pjesmicu jednog momčića gimanzijalca, koji se zvao Safvet-beg Bašagić. Pjesma se zvala: “Bošnjaku” ili “Od Trebinja do Brodskijeh vrata”.

Pjesma Bošnjaku

Primi pozdrav, premili spomene
Od gorštaka sa studene st´jene,
Gdje´no soko sokoliće leže,
Gdje´no zemlja krvnu braću steže,
Gdje se bolji očekuju dani,
Gdje se štuju svoji velikani.

Ti poleće nebu pod oblake,
Da ugasiš žarkom Suncu trake
I sneseš ih u gnijezdo milo.
Ha, Bošnjače! Sretno tebi bilo!
Miloj Bosni stani na međniku, Miloj Bosni na ponos i diku!
Moj Bošnjače, oko sokolovo,
Dosta slatkih prespavasmo snova,
Dosta ljutih preboljesmo rana,
Kroz nekol´ko godinica dana.

Već je hora, koja doći mora,
Da poletiš kao soko sivi,
Da povikneš: “Jošte Bošnjak živi!“
Jošte živi, mrijet mu se neće,
Dok se Zemlja oko Sunca kreće.

Znaš, Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv'jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrata,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire.
I još nešto, čemu oko vješto,
Hrabri ponos i srce junačko,
Nada sve se začuditi mora:
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvjetlije blago,
Naše ime ponosno i drago;

Eto hoće, šećer razgovore!
Kucnuo je časak odlučnosti,
Da kliknemo i mi u radosti:
Zdravo sine, mile domovine,
Naš junače, ponosni Bošnjače!

Pozdravlja te sa krša viteze,
Živi, živi na hiljade ljeta!
Miloj majci na radost i diku,
Boreći se za otajstva sveta!“

 

Bošnjak se odnosi na narodno, prastaro ime bosanskog naroda – Bošnjaka.

Ovim stihovima se htjelo reći da u Bosni do tada nije bilo srpskog ni hrvatskog nacinalnog imena već da su svi bilo Bošnjaci, pravoslavni, katolici i muslimani. Pjesnik ističe da se djelovanjem srpske i hrvatske propagande, formira svijest o pripadnosti srpskom ili hrvatskom narodu – i to tek nakon tih sedamdesetih godina 19. vijeka.

Ta velikosrpska i velikohrvatska nacionalistička propaganda bila je vrlo intenzivna i pored pravoslavaca i katolika bila je i usmjerena ka Bošnjacima muslimanima. List „Bošnjak“ je odlučno odbijao ta svojatanja i isticao da “mi njihovu narodnost ne preziremo” ali da “ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili pradjedovi”.

Nakon izlaska prvog broja lista Bošnjak, sa ovim Safvetovim stihovima, izbio je pravi mali rat. Vođene su žučne rasprave, držani su sastanci i seminari, psovalo se i pljuvalo na sve strane… a „osvješteni patrioti“ su sastančili, sijelili i zasjedali, nekad u Sarajevu, nekad u Banjaluci pa u Mostaru. Tražili su hitnu zabranu lista „Bošnjak“. Upućene su predstavke aneksionim vlastima i u Sarajevu i u Beču.

Iz Beča je stigao odgovor da Bošnjaci svakako imaju pravo na svoj jezik, svoj list i na svoje mišljenje! Naređeno je da se ima odobriti Kapetanović-Ljubušaku, gospodinu Mehmed-begu, da nastavi sa objavljivanjem lista!

 

A ko je bio Safvet-beg Bašagić, tvorac ovih stihova?

Rođen 6. maja 1870. godine u Nevesinju i jedan je od velikana bosanskohercegovačke književnosti s kraja devetnaestog i početka dvadesetog vijeka. Osnovnu školu pohađao je u Mostaru i Konjicu, a nakon završene ruždije u Sarajevu studira na Bečkom univerzitetu na smjeru za orijentalne jezike.

Zajedno sa Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem 1900. godine pokreće list Behar. Od 1900. godine radi kao profesor arapskog jezika na sarajevskoj Velikoj gimnaziji, sve do 1906. godine, kada biva otpušten, pod izgovorom da nije položio profesorski ispit. Godine 1903. osniva društvo Gajret, a potom i društva El-Kamer i Muslimanski klub. 1907. pokreće list Ogledalo, a godinu dana kasnije odlazi u Beč i pristupa izradi doktorske disertacije “Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur” koju je odbranio 1910. godine i stiče stepen doktora ex linguis islamiticis.

Osim toga, Safvet-beg Bašagić prevodi tekstove njemačkih pjesnika (Heinrich Heine „Kraj tanahna šadrvana“).

Iste godine izabran je za zastupnika u bosanskohercegovačkom Saboru i odmah potom, poslije smrti Ali-bega Firdusa, imenovan je za predsjednika. U dva navrata bio je predsjednik i u dva navrata potpredsjednik Sabora. Na tom položaju ga je zatekao i slom Austro-ugarske Monarhije. Nakon rata, od 1919. godine radi kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do 1927. godine kada je umirovljen.

 

Iz saborskog djelovanja dr. Safvet bega Bašagića ostala je zabilježena jedna anegdota:

Na sjednicu Sabora koja se održavala u Banja Luci, Safvet-beg Bašagić dolazi sa malim zakašnjenjem, aristrokratski obučen sa fesom na glavi. Čim je on ušao, iz sale vikne Petar Kočić, također saborski zastupnik:

– „Turci u Aziju!“

Dr. Bašagić se nonšalntno okrene i odgovori:

– „A međedi u šumu!“

Salom se prolomi gromoglasni smijeh a Kočić postiđeno spusti glavu.

 

Safvet-beg je bio oženjen sa Fahrijom Bašagićevom, kćerkom Ćamil-bega Bašagića-Redžepašića i Najle Rizvanbegovićeve. Safvet-beg i Fahrija imali su dva sina: Fikreta (r. 1916, inače ustaški dobrovoljac na istočnom frontu u Drugom svjetskom ratu) i Namika (r. 1917, knjižar) i dvije kćerke: Almasu (r. 1913, udatu Demirović) i Enisu (r. 1922, udatu Knežić).

Umro je 9. aprila 1934. u Sarajevu i sahranjen u haremu Begove džamije. U listu ‘Novi behar’ ostalo je zapisano da do 9. aprila 1934. godine Sarajevo nije vidjelo veličanstvenije dženaze od one Safvet-begu Bašagiću. Povorka je krenula iz Hrgića ulice, a na dženazi je bilo 5.000 ljudi. Ukopan je u haremu Begove džamije u Sarajevu.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *