BITKA KOD EL ALAMEINA

Bitka kod El Alameina (23.10.- 4.11.1942.) je bila presudna bitka na Afričkom frontu kada je konačno razbijen mit o nepobjedivosti “pustinjske lisice” Ervina Romela i njegovog “Njemačkog afričkog korpusa”. Inače El Alamein je mali gradić zapadno od Aleksandrije u Egiptu.

Bici kod El Alameina je prethodilo niz događaja koji su zajedno doprinijeli slomu Sila osovine u Africi. Te godine je Engleska mornarica stekla potpunu dominaciju na Sredozemlju i na taj način prekinula linije snabdjevanja za Romelove snage. Usljed ovog je Romel bio prisiljen na ofanzivu u cilju da što prije slomi otpor Engleza i dočepa se njihovih zaliha, jer svako dalje čekanje značilo je samo još manje šanse za pobjedu.

Romel je napao Engleze i slomio ih u Prvoj bici kod El Alameina u julu 1942., ali se nedostatak zaliha već tad osjetio što je uzrokovalo slom ofanzive kod Alam Halfe, kada je englesku 8. armiju od Nila Ričija preuzeo Bernand Montgomeri, gdje su se Savezničke snage herojski odbranile. Nakon ovoga Romel je bio prisiljen da pređe na defanzivnu taktiku i stvori liniju fronta. To je i uradio postavljajući minska polja duž linije fronta. Zatim je poslao Hitleru hitnu depešu u kojoj moli za pojačanje i zalihe i odlučio da čeka. Za to vrijeme Englezi su popunili svoje redove vojnicima iz Komonvelta i spremali se za kontraofanzivu.

Po zamisli Montgomerija, Englezi su koristeći makete vojnika i tenkova naveli Romelovu komandu da će glavni napad biti na jugu dok je ustvari glavni napad spreman na sjeveru. Stoga su najače njemačke snage bile smještene na jugu dok su slabe talijanske snage bile na sjeveru.

Uoči početka bitke Saveznici su na raspolaganju imali 200.000 vojnika, 1.030 tenkova, 900 artiljerijskih oruđa i 530 aviona, dok su snage osovine raspolagale sa 100.000 vojnika, 500 tenkova, 500 artiljerijskih oruđa i 350 aviona.

Uoči same bitke Romel je bio na liječenju u Nemačkoj zbog problema sa jetrom. Mijenjao ga je general Georg Štume. Stoga je saveznički napad bio potpuno iznenađenje. Rano u jutro 23. oktobra počela je jaka artiljerijska vatra po položajima Sila osovine koja je unijela potpunu pometnju i uništila linije komunikacije. Počela je operacija “Laka noga” (Lightfoot) iz razloga što je pješadija jurišala sama, bez tenkova, zbog antitenkovskih mina za koje je čovjekova težina bila suviše mala da je aktivira. Za pješadijom je išla inženjerija koja je čistila put tenkovima. Sve je ovo uslovilo brz napredak saveznika koji su tek uz veliko zalaganje zaustavile njemačke jedinice sa juga.

Dana 24. oktobra od srčanog udara umire general Štume. Romel se vratio u Afriku naveče 25. oktobra. Odmah je preuzeo komandu nad svim snagama. Romel je planirao kontranapad i prikupio južne snage u cilju da povrati izgubljene pozicije. Kontranapad je počeo uspješno, no kako zalihe nisu stigle, njemački tenkovi su ostali bez benzina nepokretni usred pustinje, i napad je propao. Saveznici ipak nisu u potpunosti iskoristili ovu situaciju.

1. novembra počela je operacija “Superjuriš” (Supercharge) kada su Saveznici probili liniju fronta i konačno dobili bitku kod El Alameina. Čerčil je izjavio: “Ovo nije kraj! Nije čak ni početak kraja. Ali je, možda, kraj početka.”

Tako je i bilo. Nijemci su ostali još pola godine u Africi jer su dobili pojačanje, ali više nisu bili u stanju da naprave išta značajnije u Africi.

U bici Saveznici su izgubili 13.500 vojnika i 710 tenkova, a sile Osovine 12.000 vojnika i 355 tenkova. 25.000 vojnika je zarobljeno.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *