KONCENTRACIONI LOGOR OMARSKA – PRIJEDOR

Logor Omarska osnovan je od strane Kriznog Štaba opštine Prijedor 25. maja 1992. Zvanično naređenje za osnivanje logora dao je Simo Drljača. Logor se nalazio na mjestu bivšeg rudnika željezne rude. Prvi zatvorenici su u logor dovedeni već narednog dana, 26. maja 1992. godine.

Komandant logora bio je Željko Mejakić; zamjenik Milorad Tadić; Miroslav Kvočka – zamjenik komandanta; Milojica Kos i Mlađo Radić – vođe smjene straže. Stražari su bili organizovani u tri smjene od po 30 osoba.

U logoru su bili zatvoreni muškarci civili muslimanske i hrvatske nacionalnosti. Bila je i grupa od 38 žena, uglednih građanki Prijedora. I kada su u pitanju muškarci zatvorena je sva prijedorska intelektualna elita i svi utjecajniji građani. Bilo je i maloljetnih osoba kao i staraca. Svi logoraši su bili podijeljeni u tri kategorije:

  • oni koji su predstavljali najveću prijetnju za srpski režim koji su neposredno organizovali i učestvovali u pobuni;
  • oni koji su finansirali otpor;
  • bezbjedonosno neinteresantna grupa.

Na temelju ovog svrstavanja određivan je i „tretman“ logoraša, metode i učestalost mučenja. Lica iz kategorije I doživjela su daleko najgori i zvjerski tretman.

Kad su u Omarsku stigli prvi zatočenici, uređena su stalna stražarska mjesta, a oko logora su postavljene protivpješadijske mine. Oko kruga logora stražarila je vojska, a policija je, prema iskazima svjedoka, bila “unutra, gdje su bili zatočenici”.

Logor se sastojao od dvije velike zgrade, hangara i upravne zgrade, i dvije manje zgrade, na samom rubu, poznate kao „bijela kuća“ i „crvena kuća“, te piste.

Hangar – većina logoraša bila je smještena ovdje, najvećoj od četiri zgrade. Uslovi u hangaru bili su gnusni. “Bilo je strašno. Tako je grozno zaudaralo. Ljudi su imali vaške. Bili su bolesni. Polovina muškaraca je bila teško pretučena“. Pod hangara bio je pun motornog ulja. Kada je prva grupa logoraša prebačena u hangar natjerani su da tijelima očiste pod.

(…) U prizemlju upravne zgrade, koja se nazivala „Mujinom sobom“, bili su smješteni ugledni Bošnjaci i Hrvati, koje su prozivali zbog ispitivanja i mučenja. Do „Mujine sobe2 nalazila se prostorija koju su zvali „garaža“ (5×6 m), gdje je bilo smješteno između 150 i 300 osoba pod neizdrživo stješnjenim uslovima:“Uslovi su bili takvi da ste jedva nogama mogli da dotaknete pod, toliko su ljudi bili nagurani. Toliko je sve bilo pregrijano. Ljudi su mokrili na licu mjesta, obavljali nuždu na licu mjesta. “

Bijela kuća

(…) Bijela i crvena kuća – bile su rezervisane za osobito okrutno i divlje postupanje i mučenje. Često se odvođeni u ove prostorije nisu više vraćali, a oni koji bi se ipak vratili imali su vidljive znakove torture. Ozljede svuda po tijelu. Krsta su im bila ozljeđena. Imali su modrice, kraste na ušima i na glavama. Ruke bi im bile zavijene u majice kratkih rukava ili koji drugi komad odjeće koji su imali. brojni svjedoci vidjeli su hrpe leševa nagomilanih iza zgrade, koji su se pojavviljali svakodnevno i potom odvoženi u nepoznatom pravcu.

Uslovi su bili u potpunosti dehumanizirajući i odražavali su zvjerski karakter logora. Logoraši su živjeli u nečovječnim uslovima, a logorom je vladala atmosfera krajnjeg psihičkog i fizičkog terora.

Obrok je bio samo jednom dnevno. Sastojao se od čorbe graha, u kojoj je često bilo truhlog kupusa, a poneka bi dobili i krišku pljesnivog hljeba. Logoraši su imali 3 munute za jelo i 1 minutu za povratak u prostorije. Gubili su u prosjeku 30 kg i više. Dobivali su i nedovoljne količine vode. Nisu imali niti mogućnosti za adekvatno obavljanje svojih prirodnih potreba. Svaki odlazak na toalet uključivao je i mogućnost premlaćivanja logoraša, pa su nuždu obavljali u prostorijama gdje su boravili, u odjeću ili napolju na travi.

Muškarci se nisu smjeli prati. Jedini vid „tuširanja“ uključivao je polijevanje jakim vodenim mlazovima iz šmrka na „pisti“, što je korišteno kao vid torture, gdje su mlazovi vode pojačavani, usljed čega bi nemoćni ljudi padali na zemlju.

Većina logoraša imala je vaši i osip kože, dok su proljev i dizenterija bili izuzetno učestala pojava.

Crvena kuća

(…) “Ispitivanja“ u logoru provodila su se u upravnoj zgradi od strane inspektora iz vojske i SJB iz Banja Luke, koji su imali spisak logoraša predviđenih za ispitivanje. Pitanja su se odnosila na poltičke aktivnosti logoraša, posjedovanje oružja, te na cijeli niz propagandno osmišljenih pitanja i aktivnosti tzv. muslimanskih ekstremista.

Ispitivanja su provođena na izuzetno surov i nehuman način, uz najrazličitije metode mučenja. Iz ovih prostorija svakodnevno su se čuli jauci i krikovi i iznosili su se onesvješteni ili ubijeni ljudi.

Zlostavljane je započinjalo samim dolaskom u logor gdje bi se u svrhu „prijema“ logoraša formirao špalir od stražara koji su ih nemilice tukli palicama, kablovima, motkama, rukama, nogama…

Logoraši su prebijani i zlostavljani svakodnevno. Tuku ih tokom ispitivanja, tuku ih dok odlaze jesti, tuku ih kad žele otići u toalet, tuku ih jer je nekog stražara ili „posjetioca“ spopala želja za nasiljem ili iz zabave. Metode mučenja su izrazito okrutne i nerijetko sadističkog karaktera.

Ubistva u logoru Omarska su bila svakodnevna. Svaki dan je ubijano najmanje 10 i 15 osoba, najčešće izrazito okrutnim i zvjerskim metodama.

Ahil Dedić ubijen je, jer se usudio postaviti pitanje stražaru. Na pitanje: “Da li zaista mislite da ćete ovako da riješite jugoslavenski problem?“, biva zvjerski pretučen. Ahilovo tijelo je bilo obliveno krvlju. Imao je ranu na glavi. Bio je sav crn i modar. Kada je Dedić došao svijesti počeo je da lupa po zaključanim vratima sobe. Nakon toga, vjerovatno zbog buke, vratili su se u sobu i počeli da ga udaraju kao ludi dok nije pao i ponovo se onesvijestio. Izvukli su ga napolje i potom se začuo pucanj.

(…) Na Petrovdan, 12. jula, praznik za koji postoji običaj da se pale krijesovi, tradicija je poprimila užasavajuće i svirepe namjere. Napravljena je lomača od odbačenih automobilskih guma, nakon čega su počeli da izvode ljude koji su bacani u vatru, a logoraši su čuli vrisku, jauke, krikove od bola, te osjetili miris spaljenog ljudskog mesa koji se miješao sa mirisom spaljenih guma.

Pred kraj mjeseca jula 1992. kada je prijetilo otkrivanje užasa u logoru Omarska od strane međunarodne javnosti, počinjena su ubistva masovnih razmjera i rutinsko ubijanje je postalo intenzivnije. Za mete su uglavnom birani intelektualci.

ratni zločinci iz koncentracionog logora Omarska

Logor Omarska zatvoren je krajem augusta 1992. Za nešto manje od tri mjeseca funkcioniranja ovog logora, prema spiskovima srpskih vlasti kroz ovaj logor je prošlo 3.334 logoraša; preživjeli logoraši navode kako je bilo 3. 000 osoba odjednom. Nakon raspuštanja logora logoraši nisu pušteni na slobodu nego su prebačeni u koncentracione logore Manjača i Trnopolje.

Izvor: Savez logoraša u Bosni i Hercegovini (IT – 98 – 30I).

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *