SPORAZUM TITO-ŠUBAŠIĆ – 1944. – kako je Tito prevario Saveznike

Zbog pritiska saveznika 1944. godine izbjeglička jugoslavenska vlada u Londonu, u službi kralja Petra Karađorđevića, morala se odreći četnika pod vodstvom Draže Mihailovića i izabrati novog premijera. Odlučili su se za Hrvata Ivana Šubašića, koji je prije Drugog svjetskog rata bio ban Banovine Hrvatske i istaknuti član Hrvatske seljačke stranke. Šubašić je bio čovjek po volji Britanaca i Amerikanaca, jer je predstavljao raskid s velikosrpskim tendencijama i korak prema demokratiji. U međuvremenu je Josip Broz Tito s vodstvom partizanskog pokreta svoj glavni štab smjestio na ostrvu Visu, jer je zbog desanta na Drvar nakon dvije ipo godine morao pobjeći iz Bosne.

Vinston Čerčil je neprestano tražio mogućnost da organizuje susret maršala Tita i kralja Petra. Tito je znao da u tom pravcu mora učiniti neke ustupke, ali mu je istovremeno bilo jasno da do susreta s kraljem ne smije doći, jer bi to imalo veoma negativne posljedice na teškom mukom postignute rezultate. Čerčilu je poslana poruka da bi moglo doći do saradnje sa kraljem ako saveznici priznaju Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije kao jedinu jugoslavensku vladu i ako se kralj potčini odlukama AVNOJ-a, s tim da pitanje monarhije u Jugoslaviji riješi sam narod poslije oslobođenja zemlje, na što engleska vlada nije pristala.

Nakon što je postalo jasno da saveznici ne žure sa priznavanjem Nacionalnog komiteta donesena je odluka da se pregovara sa predstavnicima legitimne kraljevske vlade znajući da ona nema gotovo nikakvog uticaja u narodu, ali da u međunarodnim odnosima igra važnu ulogu. Uslov, koji je Nacionalni komitet postavio da bi došlo do susreta bio je da izbjeglička vlada pokaže spremnost da pomaže narodnooslobodilački pokret i da osudi sve domaće izdajnike – saradnike okupatora – uključujući tu i četnike.

Premijer Šubašić sletio je na Vis i održao trodnevne pregovore s Titom. Dana 16. juna 1944. godine potpisan je sporazum Tito-Šubašić. Radilo se o uzajamnom kompromisu. Jugoslavenska izbjeglička vlada priznala je neke odluke AVNOJ-a i buduće federativno uređenje države. Dogovoreno je da se do konačnog oslobođenja države neće pokretati pitanje hoće li Jugoslavija u budućnosti biti monarhija ili republika.

Tito se obavezao da će buduća jugoslavenska vlada biti formirana zajednički s izbjegličkom kraljevskom vladom. Neki partizani kritikovali su Tita što je uopće pregovarao s vladom kralja Petra kojoj je AVNOJ oduzeo legitimnost. Zato je Tito napravio potez inače potpuno neobičan za njega. Sedam dana nakon potpisivanja sporazuma uputio je pismo svim zemaljskim antifašističkim vijećima. U pismu je objasnio da se tim sporazumom nije odrekao niti jedne odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a i da su razlozi za ustupke bili vanjskopolitičke prirode.

Ovaj sporazum je značio priznavanje NKOJ-a i AVNOJ-a od strane legitimne vlade Kraljevine Jugoslavije, što je predstavljalo početak stvaranja jedinstvene vlade nove Jugoslavije i imalo dalekosežne posljedice za međunarodno priznavanje nove države. Nakon početnih sumnji u ispravnost ovog Titovog poteza dolazi do sveopšteg prihvatanja, a partizanski pokret se postepeno navikavao na sporazum, koji mu je donosio značajne koristi, dok praktično nije pružao nikakve ustupke.

I doista, Titovo potpisivanje sporazuma bio je vješt diplomatski manevar kojim je dobio savezničku podršku, a sva obećanja izbjegličkoj vladi u budućnosti je lako izbjegao kad je Komunistička partija konačno zavladala Jugoslavijom.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *