FK VELEŽ MOSTAR

Na današnji dan, 26.06.1922. godine osnovana je jedna od fudbalskih institucija u Bosni i Hercegovini, fudbalski klub Velež iz Mostara.

Na jednoj poljani kod Sjevernog logora, gdje su ranije trenirali igrači zabranjenog Radničkog športskog kluba Omladina i neki mahalski klubovi (Carina i Brankovac) sastali su se inicijatori za osnivanje novog radničkog športskog kluba.

Osnivačkom sastanku prisustvovalo je petnaestak ljudi. Tom prilikom pročitana su pravila kluba, koja su i jednoglasno usvojena. Nakon toga su izabrani članovi Uprave :

Anđelko VLAHO predsjednik, Ranko SLIJEPČEVIĆ potpredsjednik , Borivoje JANJOŠ prvi sekretar, Ljubomir BASTA drugi sekretar, Rudolf BELTRAM blagajnik, Ljubo ZRIMŠEK, Ljubo PAVIĆ, Mihajlo CVETKOVIĆ, Milan PAVIĆ, Bogdan TEPČIĆ i Lazar RADIĆ kapiten ekipe.

Kada se raspravljalo o pravilima kluba tražilo se ime kluba. Bilo je više prijedloga : Radnički, Napredak, Sloga, Borac, Jednakost, Iskra, Jedinstvo, Zvijezda ali nijedno nije prihvaćeno. Tada je neko predložio da se klub nazove „Hum“, po obližnjem brdu, a drugi član uprave ime „Hercegovac“. Nijedan od ta dva prijedloga nije usvojen.

Kako se ona planina zove? – neko je od prisutnih upitao i pokazao u pravcu Velikog kuka.

Ono je Veliki kuk, a iza njega planina Velež, odgovorio je Anđelko Vlaho.

Zašto klub ne bi smo nazvali Velež? – upitao je onaj što se raspitivao za ime planine.

Vjerovatno je to bio Lazar Radić. Grafički radnik koji se bio tek doselio u Mostar, pa zbog toga nije ni znao ime planine.

Svi su se pogledali, dok neko od njih nije glasno izrazio svoju saglasnost „slažemo se“, a ostali su prihvatili prijedlog. Tako je klub dobio ime „Radnički šport klub Velež“. Istog dana pravila su predana vlastima na odobrenje. Na zvaničnu potvrdu se čekalo više od dva mjeseca, jer se provjeravala politička podobnost članova Uprave.

Poslije svih provjera vlasti su u augustu mjesecu izdale odobrenje za rad kluba. Prvi sastav Veleža nakon njegovog osnivanja bio je ovakav: M. Vučijak, Lj. Zrimšek, S. Turanjanin, M. Pavić, L. Radić, M. Rajković, B. Tepšić, R. Slijepčević, B. Turanjanin, S. Medan i drugi.

 

 

 

 

 

 

 

Prvi dresovi RŠK Velež bili su napravljeni od najjeftinijeg materijala i bili su crne boje. Prve utakmice Velež je igrao sa lokalnim ekipama iz Mostara.

  1. godine dolazi do izmjena u Upravi kluba. Tada članovi Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) preuzimaju dužnosti u klubu. Sekretar kluba postaje Savo Neimarović koji je bio član KPJ za grad Mostar i član Oblasnog vijeća KPJ za Hercegovinu. Također u Upravu su ušli Risto Samardžić – Rinda i Uglješa Janjić visoki partijski rukovodioci, Savo Medan i drugi. Uprava kluba je nastojala da razvije dobre sportske odnose, prije svega sa radničkim klubovima.

Prve utakmice van grada Mostara Velež je odigrao tokom 1923. godine. To su bile utakmice sa Jugom u Dubrovniku (0:6) i Troglavom u Livnu (1:0). Ovo je bila prva pobjeda u gostima u istoriji Veleža.

Jedan od najvećih trenutaka Veleža, u periodu do početka Drugog svjetsko rata, dogodio se 1929. godine. Tada je Velež prvi put postao prvak grada Mostara u fudbalu. To mu je omogućilo da učestvuje na prvenstvu Sarajevskog podsaveza, gdje nije postigao značajni rezultat. Bolji od njega bili su Đerzelez (Sarajevo), SAŠK (Sarajevo) i Makabi (Sarajevo).

Vrijeme najvećeg iskušenja uslijedilo je te iste godine, kada je uvedena šestojanuarska diktatura kralja Aleksandra Karađorđevića. Većina članova uprave Veleža i dobar broj igrača našli su se u zatvoru. Iako vlasti nisu izravno zabranile djelovanje kluba, ipak je privremeno prestala svaka djelatnost Veleža, jer je uprava kluba bila obezglavljena.

Tadašnji predsjednik Velež Uglješa Janjić nakon puštanja sa robije teško je obolio i umro. Odlučeno je da se u rad Veleža uključe mlađi ljudi, oni koji nisu kompromitovani kod policije. Preko njih će KPJ, povučena u duboku ilegalnost, djelovati u klubu.

  1. godine Velež po drugi put postaje prvak grada Mostara, u konkurenciji JŠK-a, HŠK Zrinjskog, SK Vardara, MOŠK Jedinstvo i ŽRŠK Željezničar. To mu je ponovo omogućilo da učestvuje u prvenstvu Sarajevskog podsaveza, gdje ponovo nije postigao značajni rezultat. Bolji od njega bili su Đerzelez (Sarajevo) i SAŠK (Sarajevo).
  2. godine RŠK Velež je pristupio Radničkoj sportskoj zajednici Jugoslavije. U toj sezoni Velež po treći put postaje prvak grada Mostara. U sezoni 1934/35 Veležpo četvrti put osvaja prvenstvo grada Mostara i učestvuje u prvenstvu Sarajevskog podsaveza, gdje također osvaja prvo mjesto. Velež je nadomak plasmana u završnu fazu prvenstva Jugoslavije, ali je u finalu prvenstva Bosne i Hercegovine poražen od Krajišnika iz Bosanske Krupe (0:2). Za Velež su u toj sezoni nastupali: B. Ćećez, V. Bošković, A. Čišić, M. Trbonja, Š. Husrefović, F. Buturović, M. Hadžiomerović, K. Arpadžić, Š. Ćemal, I. Terzić, S. Gušanac. Trener Veleža je bio Ivo Čorić

Koliku je popularnost Velež je stekao u gradu Mostaru i najbolji dokaz da je postao klub kojeg su voljeli svi građani, posebno radnici, pokazuje i podatak da je 1936. godine imao 3.500 članova kluba, koji su ga finansirali svojim članarinama.

Velež 1939.

U periodu od 1922 do 1940 godine kroz Velež je prošlo dosta talentovanih igrača, koji su mogli nastupat u tada najboljim timovima Jugoslavije : Haldun Hrvić, Ale Lakišić, Fadil Buturović, Sulejman Gušanac, Rade Šuman, Muhamed Hadžiomerović, Nenad i Predrag Vasić, Kemal Arpadžić i drugi.

Svi su oni ostajali u svom Veležu, jer ih je za njega vezalo hiljade niti: drugarstvo, patriotizam, uzajamno poštovanje, svjesna disciplina, odanost Mostaru…

Naredbom broj 10355-I-POV-DZ od 26.2.1940 godine, od Sreskog načelništva tražen je izvještaj o klupskoj znački. Izvještaj je sačinjen i poslan na traženu adresu – Odjeljenju za za državnu zaštitu, a u kome je između ostalog  stajalo da se u Veležu „okupljaju isključivo ljevičarski elementi, radnici  i studenti visokih škola.“

01.09.1940. godine u Mostaru je odigrana utakmica između Veleža i Crne Gore iz Podgorice. Nakon utakmice dolazi do masovnih demonstracija protiv režima. Uzvikivane su parole „dole fašizam“, „dole imperijalizam“, „živio savez sa SSSR-om“, „dolje tirani živjela sloboda“, „hoćemo hljeba i rada“. Izbili su veliki sukobi između demonstranata i žandarmerije.

Žandarmerija je jurišala na goloruke građane i masa se morala razići. Među demonstrantima je bilo dosta ranjenih. U Mostaru je nastupila stravična noć. Policija je te noći obilazila mahale, i sokake uzavrelog grada. Hapsila je sve one za koje je znala da su učestvovali u demonstracijama.

02.09.1940 godine nastavljaju se demonstracije. Obavljen je protestni generalni štrajk radnika Mostara. Grad je u šoku. Članovi SKOJ-a zahtijevaju da se izvrši napad na policiju, gdje se nalazilo pedeset zatvorenih demonstranata. Građani su se urotili protiv policije. Uprava RŠK Velež donosi odluku da se sva klupska arhiva, pehari, novac i oprema sklone na sigurno mjesto.

02.09.1940 godine uslijedila je odluka gradskih vlasti o zabrani rada RŠK Velež. Nasilno su otvorene klupske prostorije, gdje je zatečena nevažna arhiva i nešto namještaja. Policija je naročito uporno tragala za rukovodstvom RŠK Velež i budno motrila na klub. Uhapsila je skoro pedeset Mostaraca, od kojih su mnogi odvedeni u koncentracioni logor u Lepoglavi. Treninzi nisu dozvoljavani, ali su se igrači zahvaljujući pomoći kluba MOŠK Jedinstvo pripremali za utakmice. Fudbaleri Veleža su i pored zabrane nastupili sa klupskim amblemima u Tuzli i Splitu.

Kada je šef mostarske policije u novinama pročitao da je zabranjeni klub nastupio u centru Dalmacije, pokušao je na sve načine da utvrdi kako se to desilo.

Međutim, do željenih informacija nije došao, jer su sami igrači energično negirali u novinama opisani nastup, praveći se da ne znaju ko je mogao igrati pod imenom RŠK Velež. Svu arhivu, pehare i ostale sportske trofeje preuzeo je Mešak Čumurija, dugogodišnji član Uprave RŠK Velež. On je sve povjerene stvari pakovao u posebne mušeme i papir, a zatim stavio u kante za petroleum i sve to negdje zakopao. U toku rata je uhapšen i otjeran iz Mostara i po svoj prilici ubijen u Sarajevu, Mešak Čumurija je odnio tajnu u grob. Poslije rata počela je potraga za vrijednim peharima i arhivom, ali oni nikad nisu pronađeni.

U Mostar je došao rat i Velež kao simbol radnika i slobode potpuno je zabranjen od fašističkih vlasti koje su uspostavile svoju vlast u Mostaru. Radničko sportsko društvo Velež postaje jedan od simbola Narodno oslobodilačke borbe, jer se veliki broj njegovih članova i fudbalera uključuje u partizanske jedinice. Među njima je devet fudbalera proglašeno narodnim herojima, od kojih je osam poginulo, a samo je jedan ostao živ – Mehmed Trbonja.

Drugi svjetski rat, koji je odnio mnoge žrtve, nije pokolebao sve one kojima je stalo do Veleža, koji odmah po završetku rata obnavljaju rad Kluba i kreću sa takmičenjem. Naravno, krenulo se iz Republičke lige, a već 1952. godine po prvi put Velež postaje član Prve savezne lige Jugoslavije gdje ostaje samo jednu sezonu. Nakon sezone 1955/56 Velež se ustalio među stabilnim, a kasnije i boljim prvoligaškim ekipama. Paralelno sa Prvom ligom, Velež je nastupao redovno i u Kupu Maršala Tita.

Prvi veliki sportski rezultat Velež je ostvario u sezoni 1957/58 kada se plasirao u finale Kupa Maršala Tita, gdje je poražen od Crvene Zvezde rezultatom 4:0.

Zatim je na veliku scenu došla generacija 70-tih koju je predvodio Sulejman Rebac. Osim velikih rezultata u Prvoj ligi, ekipa je ostavila veliki trag i u Evropskim takmičenjima. Generacija koja je ostala upamćena kroz trio BMV (Bajević, Marić, Vladić).

Enver Marić, Duško Bajević, Franjo Vladić, Boro Primorac, Momčilo Vukoje, Džemal Hadžiabdić, Marko Čolić, Vahid Halilhodžić, Baka Slišković, Marijan Kvesić samo su neki koji su nosili crveni dres u to vrijeme. Vrhunac te generacije se desio 1981. godine, kada se po prvi put osvojio Kup Maršala Tita. Tada je Velež postao prvi bosanskohercegovački klub sa tim peharom.

Sredinom 80-tih radili su dar–mar širom Jugoslavije, ali nažalost i ona se nije uspjela okititi titulom prvaka. Još se mnogi sjećaju14.06.1987., zadnjeg kola u Tuzli, i poraza od Slobode od 2-1, ali i ružnih scena van terena kada su od strane milicije napadnuti navijači Veleža, tada poznati kao Red Army, koji je osnovan 01.04.1981. godine.

VELEŽ  NA MEĐUNARODNOJ SCENI

Prvi izlazak na međunarodnu scenu dogodio se 1960. godine u Srednjoevropskom kupu kada je protivnik bila Alessandria, a Velež je slavio u obje utakmice. U sezoni 1980/81 Velež je osvojio prvi međunarodni trofej, a radilo se o Balkanskom kupu. Velež je do finala pobjeđivao AEK-a i Flamurtari (Albanija), a u finalu bili su bolji od Trakije (Bugarska).

Ipak, najznačajniji nastupi u Europi su nastupi u Kup UEFA, i Kup pobjednika kupova (KPK). Bilo je ukupno šest nastupa u tim takmičenjima, od toga četiri puta u Kup UEFA, i dva puta u KPK.  U sezoni 1974/75. Redom su „padali“ Spartak iz Moskve (1:3, 2:0), Rapid iz Beča (1:1, 1:0)  a onda je u osmini finala došao Derby County. U Engleskoj je bolji bio Derby rezultatom 3:1, tako da je Veleža čekao težak posao u revanšu. Ipak, Rođeni su u revanšu odigrali utakmicu za antologiju i pobjedili sa 4:1, i prošli dalje u četvrtfinale.

U četvrtfinalu protivnik je bio Twente. Velež je slavio u Mostaru 1:0, golom Kvesića, ali u revanšu nisu izdržali, i izgubili su 2:0. Tako se odličan nastup Veleža u Kup UEFA završio u četvrtfinalu, što će ostati najbolji rezultat u tom takmičenju.

Na novi nastup u Kup UEFA čekalo se sve 1987. godine. U prvom kolu se eliminisao Sion (5:0, 0:3), a u drugom kolu Veleža je čekala Borusia Dortmund. Nijemci su bili bolji u prvom susretu i pobjedili 2:0, dok je u revanšu u Mostaru, pred 30.000 gledalaca Velež bio bolji sa 2:1, no to nije bilo dovoljno za prolazak dalje. Tuce je promašio penal, Kodro je zabio za 1:0, ali u 88.minuti Mill je pogodio za 1:1, i šokirao domaćine. Rođeni su do kraja postigli još jedan gol preko P. Jurića, ali nažalost to nije bilo dovoljno za prolaz.

Ta generacija je nastupila u Kupu UEFA i u sezoni 1988/89. Bili su bolji od Apoela, zatim Belenensesa na penale, a koban je bio Hearts u osmini finala. Škoti su slavili 3:0 kao domaćini, tako da pobjeda Veleža u Mostaru od 2:1 nije bila dovoljna za prolaz dalje.

Velež je svojim igrama, rezultatima i ponašanjem stekao veliki međunarodni ugled, tako da je bio rado viđen gost i po turnejama po Južnoj Americi, Australiji, Aziji, i Africi. A isto tako, na svom stadionu dočekivao je goste gotovo sa svih strana svijeta. Ukupno su odigrali 173 međunarodne utakmice.

 

Velež je svoju posljednju utakmicu Pod Bijelim brijegom kao domaćin odigrao 15.03.1992. godine protiv Zemuna (2:0).

Velež je u aprilu 1992. godine izbačen sa svoga stadiona, i praktično ostao bez svega. Oprema, dokumentacija, pehari, sve je bilo oduzeto i uništeno.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *