JASENOVAC – ustaški logor smrti

Nedugo poslije uspostavljanja Nezavisne države Hrvatske (NDH), u toj državi su proglašeni rasni zakoni koji su se odnosili na Jevreje i Rome. Srbi su bili neprijatelji po samoj ideologiji Ustaškog pokreta. Sa neprijateljima i nepoželjnima se trebalo obračunati, odnosno, odstraniti ih iz novonastale države. Javila se ideja o osnivanju logora, koja se vrlo brzo sprovela u dijelo. Centar prvog većeg kompleksa koncentracionih logora bio je u gradu Gospiću i on je obuhvatao logor Jadovno na planini Velebit i dva logora na ostrvu Pag – Slanu i Metajnu. Taj kompleks logora je postojao od maja do avgusta 1941. godine i za samo ova tri mjeseca, u ovim logorima živote je izgubilo oko 40 000 ljudi. Dolaskom Italijana na ovo područje, Ustaše zatvaraju ovaj kompleks logora i traže novo područje za centralni logor na teritoriji NDH.

Za logor je odabrano područje na lijevoj obali rijeke Save u blizini mjesta Jasenovac, radi saobraćajnog položaja na željezničkoj pruzi Zagreb-Sisak-Novska, prostranog ravničarskog terena koji je bilo lako nadgledati, a vrlo teško napasti te postojanja tvornice lanaca, pilane, ciglane, mlina i električne centrale. Cijelo je područje obilovalo sirovinama za nastavak proizvodnje: kvalitetnom zemljom za izradu cigle i drvetom za pilanu.

Osnivanje logora u Jasenovcu ustaše su pokušali u javnosti opravdati potrebom izvođenja melioracijskih radova koji su zahtijevali mnogo radne snage. Pripremni radovi za osnivanje logora počeli su najkasnije 24. jula 1941. kada je Ravnateljstvo melioratornih i regulatornih radova NDH naručilo drvo za gradnju drvenih baraka u Jasenovcu.

Prvi zatvorenici u Jasenovcu su bili preživjeli iz Jadovna. Dovedeni su 23. avgusta 1941. Koncentracioni logor Jasenovac sastojao se od nekoliko logorskih jedinica osnovanih u kratkim vremenskim razmacima: logor I Krapje, logor II Bročice, logor III Ciglana i radna grupa Kožara (logor IV) u Jasenovcu, logor  V  u Staroj Gradiški. Prva dva logora, Bročice i Krapje, rasformirani su u novembru 1941. masovnim likvidacijama zatočenika i prebacivanjem preživjelih u logor III Ciglana u Jasenovcu. Preseljenjem zatočenika i osnivanjem novog logora rukovodio je ustaški satnik (kasnije pukovnik) Vjekoslav Maks Luburić, koji je početkom jula 1941. bio imenovan komandantom svih koncentracionih logora u NDH.

Logor Jasenovac bio je višenamjenski koncentracioni logor, istovremeno i sabirni (u njemu su bili muškarci, žene i djeca iz svih krajeva NDH), prolazni (iz njega je dio zatočenika upućivan na prisilni rad u Treći Reich), radni, kažnjenički (u njega se dolazilo i po presudi zbog izvršenog kaznenog djela), zarobljenički (zarobljeni partizani i pripadnici narodnooslobodilačkog pokreta, kao i domobrani i četnici), ali prije svega bio je logor smrti.

U logoru Jasenovac ustaše su zatočenike ubijali klanjem, vješanjem, premlaćivanjem, izgladnjivanjem i teškim fizičkim radom. Zatvorenici koji su bili ocijenjeni kao nesposobni za rad, ubijani su odmah – noževima, sjekirama, drvenim maljevima. Bacani su u grobnice na drugoj obali Save, u Donjoj Gradini. Najveći broj masovnih grobnica se nalazi upravo tamo – minimalno 120.

ostaci logora

Nakon savezničkih bombardovanja logora u martu i aprilu 1945., u kojima su uništeni mnogi objekti unutar logora, Vjekoslav Maks Luburić naredio je da se likvidiraju svi zatočenici, a logor i mjesto Jasenovac do temelja sruše i spale, kako bi se prikrili tragovi zločina.

Od preostalih zatočenika jasenovačkog logora formirane su grupe koje su radile na iskopavanju i spaljivanju leševa ranije ubijenih zatočenika u Donjoj Gradini i ispred bolničke barake u logoru III Ciglana Jasenovac.

Posljednja grupa od oko 700 žena likvidirana je u predvečerje 21. aprila 1945. Iste večeri iz komande logora naređeno je da se preostalih 1073 muškaraca premjesti u zgradu
ženskog logora (u istočnom dijelu logora). Pošto su tokom večeri izdvojeni i likvidirani svi voditelji grupa i pošto se među zatočenicima pretpostavljalo šta bi se moglo dogoditi, oko 600 muškaraca predvođenih Antom Bakotićem odlučilo se u nedjeljno jutro 22. aprila 1945. na proboj iz logora. U tom proboju, preživio je 91 muškarac, koji su se razbježali po okolnim šumama i močvarama, čekajući dolazak partizanskih jedinica. Ostali (oko 450) koji su zbog slabosti i bolesti ostali u logoru, bili su ubijeni.

Isti dan, samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz Kožare. Od njih 167 spasilo ih se samo 12.

Partizani su u razrušeni Jasenovac ušli 2. maja 1945. godine. Skoro 15 godina od završetka Drugog svjetskog rata, povodom svega što se desilo na ovom mjestu nije bilo reakcija. Tek 1959. godine lokalno udruženje SUBNOR-a predlaže da se ovo mjesto obilježi i da se uspostavi Spomen područje, što je naišlo na prihvatanje od strane lokalnih vlasti. Prihvaćen je i prijedlog za izgradnju spomenika, čiji je idejni autor Bogdan Bogdanović. Spomenik „Cvijet“ je službeno otvoren 4. jula 1966., a dvije godine kasnije je otvoren i Memorijalni muzej, kada je uspostavljeno Spomen područje Jasenovac.

U godinama koje su uslijedile, zbog različitih političkih previranja, odnos društva prema sjećanju na ono što se dogodilo u Jasenovcu je takođe bilo u previranju. Najveći broj posjetilaca bio je krajem 70-ih i početkom 80-ih, kada je Spomen područje Jasenovac posjećivalo između 300.000 i 400.000 ljudi godišnje. Kako su se približavale devedesete, i posjete su opadale – godišnje od 100.000 do 150.000 posjetioca. U toku zadnjeg rata, Memorijalni muzej bio je zatvoren i tek 2006. godine je dočekao novo otvaranje. Ono što je bilo jedinstveno Spomen područje, podijelilo se na dva – Spomen područje Jasenovac u Hrvatskoj i Spomen područje Donja Gradina u Bosni i Hercegovini. Danas, Spomen područje Jasenovac posjećuje tek 10.000 do 11.000 ljudi.

Muzej u Jasenovcu je danas jedini muzej o NDH i Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *