ANDRIJA HEBRANG – žrtva frakcije Kardelj-Đilas-Ranković

Andrija Hebrang tragična je figura jugoslovenske historije, žrtva frakcije Kardelj-Đilas-Ranković, kojoj je zeleno svjetlo za njegovu političku i fizičku eliminaciju dao Josip Broz Tito. Optužbe kako je bio ustaški i kasnije sovjetski špijun u potpunosti su neutemeljene. Kao nevina žrtva, Hebrangov kraj je i do danas ostao nerasvijetljen.

Predratni komunista, odležao je 12 godina u Sremskoj Mitrovici odakle izlazi u februaru 1941. godine. Nakon pogibije Rade Končara u Splitu 17. novembra 1941. godine Hebrang je postavljen za sekretara CK KP Hrvatske.

Agenti Ustaške nadzorne službe ga hapse 25. februara 1942. u Zagrebu. Prilikom hapšenja je ranjen u sljepoočnicu. U junu je prebačen je u logor Stara Gradiška. U septembru je razmijenjen je za visoke ustaške oficire. Krajem godine preuzima poslove sekretara CK KP Hrvatske. Predstavnik je Hrvatske na Prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću. Učestvuje u osnivanju i radu ZAVNOH-a čiji je potpredsjednik. Na zasjedanjima ZAVNOH-a zagovornik je i organizator vraćanja Istre, Rijeke, Zadra i dalmatinskih ostrva Hrvatskoj i stvaranju Federalne Države Hrvatske.

M. Đilas, E. Kardelj i A. Ranković

Dolaskom Đilasa na hrvatski oslobođeni teritorij 1942. počinju zakulisne igre kojima se Hebranga pokušava eliminisati. Đilas je svojim sektaštvom u potpunosti uspio upropastiti ustanak u Crnoj Gori, a došavši u Hrvatsku i vidjevši veličinu oslobođenog teritorija i širinu narodnooslobodilačkog pokreta, nije mogao suzdržati netrpeljivost prema Hebrangu. Kao intelektualno superiorniji, Đilas vrlo brzo na svoju stranu pridobiva i sirovog Rankovića. On se također pokazao nesposobnim organizovati ustanak širih razmjera u Srbiji, tako da je ono malo srpskih partizana bilo prisiljeno pred naletom Nijemaca i surovih odmazdi pobjeći u Bosnu. Politbiroovski dvojac Đilas-Ranković pokušava srozati Hebrangov ugled kod Tita, stalno izmišljajući „incidente“ u Hrvatskoj.

Oko granica u Istri, nakon kapitulacije Italije, Hebrang se sukobljava s Kardeljem koji je smatrao da veći dio Istre treba pripasti Sloveniji. Hebrang je insistirao da Hrvatskoj trebaju pripasti sela u kojima postoje hrvatske, a Sloveniji ona u kojima postoje slovenske škole. Tako je i provedeno, te je granica postavljena na rijeci Dragonji. Upravo na tom slučaju Đilas pridobiva na svoju stranu Kardelja. I to je bio početak kraja Andrije Hebranga.

Glavni napadi na Hebranga krenuli su zbog tzv. zapostavljanja Srba u Hrvatskoj. Glavninu partizanskih snaga na početku ustanka sačinjavali su Srbi iz Like, Korduna i Banije uz Hrvate komuniste koji su se odazvali pozivu KPJ na ustanak protiv fašizma. Međutim, zbog Pavelićevog ustupanja Dalmacije s ostrvima Italiji, Hrvati Istre, Gorskog Kotara i Dalmacije masovno odlaze u partizane. To izaziva vrstu zabrinutosti kod srpskih kadrova, što vješto pokušava iskoristiti Đilas, optužujući Hebranga za zapostavljanje Srba.

Zbog naglašenih težnji za ostvarivanjem hrvatske nacionalne ideje – „Hrvatska ima pravo da sama upravlja sobom, da ima svoj Sabor kao vrhovni zakonodavni organ i nosilac suvereniteta, i svoju narodnu vladu“- Andrija je u oktobru 1944. smijenjen s mjesta generalnog sekratara CK KP Hrvatske i imenovan je povjerenikom trgovine i industrije NKOJ-a (Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije) a u decembru je imenovan predsjednikom Privrednoga savjeta NKOJ-a. U Vladi Tito-Šubašić imenovan je ministrom industrije. U aprilu 1946. je isključen iz Politbiroa CK KPJ zbog sukoba oko koncepcije privrednog razvoja a u junu je smijenjen s dužnosti ministra industrije.

Radio je na izradi prvoga petogodišnjega plana, kada je ukazao na zaostajanje poljoprivredne proizvodnje. Smijenjen je 8. januara 1948. s dužnosti predsjednika Savezne planske komisije. Istog dana je postavljen na dužnost ministra lake industrije.

Od 3. marta 1948. UDB-a je počela prisluškivati Andrijine telefonske razgovore. U aprilu je stavljen u kućni pritvor. S dužnosti ministra lake industrije smijenjen je 5. maja. Uhapšen je 7. maja 1948. godine.

Hebrang je optužen za loše držanje u ustaškom zatvoru 1942. godine. Ranković je servirao Titu kako ima nepobitne dokaze o Hebrangovoj izdaji. „Tito je upitao Rankovića: Zašto ga nisi preslušao tada? Ranković je odgovorio uz prijekorni osmjeh: Mislio sam da si ti to učinio u Bihaću“. Hebrang je optužen kao ustaški i sovjetski špijun. Kao ustaški za izdaju komunističkih ilegalaca u Zagrebu, a kao sovjetski za izdavanje tajni sovjetima i podršku Rezoluciji IB-a.

Optužba da je ustaški špijun nikad nije dokazana.

Optužba kako je Hebrang bio sovjetski agent i kako je podržao Rezoluciju IB-a, pojavila se naknadno, kad je postalo očito da se Hebrangu ne može pripisati špijunaža za ustaše. Činjenica je da je Rezolucija IB-a donesena u Bukureštu 28. juna 1948. godine, a objavljena u Jugoslaviji 30. juna 1948. godine. Kako je Hebrang uhapšen još 7. maja 1948. godine nije ni mogao znati za Rezoluciju IB-a. Da je bio sovjetski špijun, Staljin bi sigurno insistirao na njegovom oslobađanju. Međutim, nije.

Službeno, Hebrang je izvršio samoubitvo u beogradskom zatvoru Glavnjača zabivši se glavom u radijator 11. juna 1949. godine. Međutim, Glavnjača je bila građevina iz osmanskog doba i u njoj nije ni bilo radijatora. Stoga se i ta krivotvorina ruši sama od sebe. Tijelo nikada nije predato porodici i njegova lokacija je i do danas ostala nepoznata.

Sabor Republike Hrvatske 1992. godine donosi „Deklaraciju o uhićenju i umorstvu Andrije Hebranga“, proglasivši ga „nevinom žrtvom komunističke represije“. Činjenica je kako Hebrang nije ni bio osuđen, pa mu sudska rehabilitacija i nije trebala. Svaki veći grad u Hrvatskoj dobio je Hebrangovu ulicu.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *