RIMSKI UGOVORI 1941. – ustaška prodaja Dalmacije Italiji

Rimski ugovori, ugovori koje je Nezavisna Država Hrvatska sklopila s Kraljevinom Italijom u Rimu 18. maja 1941. Potpisali su ih Ante Pavelić i Benito Mussolini. Sastoje se od tri dokumenata: o razgraničenju, o mornarici i o političkim odnosima Italije i NDH.

Prema prvom ugovoru Italija je dobila područje tzv. Prve zone, koje je obuhvatalo gotovo cijelu Dalmaciju i to: područje Zadra, Šibenika, Splita, ostrva Rab, Krk, te sva srednjodalmatinska ostrva osim Brača i Hvara, a na jugu Vis, Korčulu, Mljet i mnoga druga manja, zatim Boku Kotorsku te dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara (bivši kotari Sušak, Kastav, Čabar i dio Delničkoga kotara).

Drugim ugovorom područje tzv. Druge zone, koja se protezalo između teritorija Prve zone i linije Vinica–Plitvička jezera–Plješivica–Čabar–Prenj–Troglav, bilo je demilitarizovano te na njemu NDH nije smjela podizati vojna utvrđenja ni držati ratnu mornaricu. Bilo je predviđeno da gradom Splitom i ostrvom Korčulom upravlja i vlast NDH, ali to se nikada nije dogodilo.

Trećim ugovorom Italija je preuzela garanciju za političku nezavisnost NDH, dok je kruna kralja Zvonimira bila ponuđena Savojskoj dinastiji.

Ovi ugovori su sklopljeni na ultimativni zahtjev Italije. Hrvatska se uzdala u pomoć Njemačke, no Hitler je bio zauzet spremanjem pohoda na Sovjetski Savez te je u tom pravcu bila i usmjerio svoju vanjsku politiku. Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u Evropi, a unutrašnje stanje bilo je vrlo težko zbog gubitka talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, Hrvatska je morala postati žrtva talijanskih teritorijalnih pretenzija, te je Njemačka u tom slučaju pokazala svoju nezainteresovanost za hrvatska prava na obali Jadranskog mora.

Rimski su ugovori bili na snazi do objave kapitulacije Italije 9. septembra 1943. godine, kada su “Državopravnom izjavom o razrješenju Rimskih ugovora” poništeni.

U isto vrijeme (20. septembra 1943. godine) donesena je Odluka ZAVNOH-a o priključenju Istre, Zadra i svih spomenutih okupiranih dijelova Hrvatskoj, ali je trebalo proći dvadeset mjeseci do njene vojne realizacije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *