TVRĐAVA SOKOLAC KOD BIHAĆA – legenda o tri sestre

Stare tvrđave imale su značajnu ulogu u odbrani srednjovjekovnih gradova, a način njihove gradnje, oblik, kvalitet i trajnost ovisili su o vremenu i prostoru njihovog nastanka. Tvrđave su bile jedna vrsta prepreke i zaštite nastanjenog mjesta. Funkcija im je bila da omoguće čvrstu, sigurnu i trajnu odbranu branjenog prostora od neprijateljskih napada, posebno u prošlim vremenima kada je zaštita bila otežana i zavisila je od mjesta i položaja naselja. U mirnodopskom razdoblju one su čuvale sigurnost naselja ili određenog strateškog položaja u blizini tog naselja. Takvu funkciju u srednjem vijeku i osmanskom periodu vladanja Bosnom imala je i tvrđava Sokolac kod Bihaća.

Smješten na lijevoj obali Une, oko tri kilometra uzvodno od Bihaća, na samom istočnom kraju brda Debeljača, stari grad Sokolac ili tvrđava kako je neki zovu, spada u srednjovjekovnu tvrđavu koja se prvi put u historijskim izvorima spominje 1380. godine. U srednjovjekovnim se dokumentima tvrđava najčešće spominje pod tri naziva: Sokol, Zokol i Sokolatz. U jednoj povelji iz 1395. godine se navodi da je Sokolac kraljevski grad sa kastelanima Ivanom i Grgurom Etenom. Imao je svoga kaštelana, posadu i posjede koji su služili za izdržavanje posade. Bio je pod banskom jurisdikcijom i posada Sokola se sastojala od vojnika za čije izdržavanje su u 14. stoljeću služili posjedi Brekovica i Omršal, smješteni između Bihaća i Ostrožca na lijevoj obali Une, te veliki posjed u bihaćkom polju. Baš kao i Bihać, Sokolac je dijelio istu sudbinu ispunjenu bitkama za kraljevsko prijestolje između Sigismunda Luksemburškog i Ladislava Napuljskog.

Sokolac je igrao vrlo značajnu ulogu u odbrani Bihaća. Kao najznačajniji upravnik grada istakao se bihaćki kapetan Petar Keglević. Zbog značaja Sokoca za odbranu Bihaća, on je po nalogu kralja Ferdinanda dobio grad od ovlaštenih gospodara. Za njegove je uprave grad jače utvrđen, i kao takav je još dugo odolijevao napadima osmanske vojske ali ipak 1592. godine nije uspio odliti najezdi Osmanlija koji su ga te godine uspjeli osvojiti. Za period osmanske vlasti nema puno podataka. Poznato je da je gradom upravljao ćehaja te da je bio u sastavu Bihaćke kapetanije. Napušten je poslije 1878. godine.

Legenda o nastanku grada

Kao i za svaki stari grad i utvrdu, za Sokolac se također vežu određene legende. Prema jednoj takvoj, koja se u narodu i dan danas prepričava, nastanak krajiških starih gradova vezuje se za jednog bogataša koji se zvao Dobriša i imao je tri kćerke – Biku, Soku i Vranu.

Bio je dobar čovjek i narod ga je zbog toga cijenio. Kada su mu kćeri odrasle i stasale za udaju, Dobriša je umro, a poslije njegove smrti kćeri su nastavile da žive po uzoru na njega, u dobru i čestitosti.

U znak sjećanja na svog oca, odlučiše na svome imanju podignuti tri gradića. Obzirom da su imale veliki posjed u Pounju, a stanovale u Dubrovniku, nekadašnjem gradu na desnoj obali Une, malo niže Bihaća, imale su poteškoća da očuvaju svoje imanje jer ih je napadao i imanje pokušavao oteti jedan nasilnik. Ipak, uspjele su s njim da postignu dogovor i nastave u miru da grade tri grada kako su isprva i naumile.

Dalje legenda kaže da je Bika odabrala mjesto na lijevoj obali Une i tu podigla grad koji je po njoj dobio naziv Bikće, iz kojeg je kasnije nastalo Bišće, da bi na kraju grad dobio ime koje i danas ima, a to je Bihać.

Soka je odabrala istočnu stranu i na visokom brdu prepunom stijena izgradila grad koji je po njoj dobi ime Sokolac. Najmlađa sestra Vrana je nadomak današnjeg naselja Ćukovi sagradila gradić koji je po njoj dobio ime Vrnograč.

***

Današnji grad, koji ima oblik trougla, predstavlja ostake srednjovjekovne i osmanske utvrde. Na ulazu je u grad trospratna Kapi kula s mašikulama na vrhu. Gradski obor dosta je prostran, s najvećom dužinom od 175 i širinom od 120 metara. Na najvišoj tački u oboru smještena je Glavna kula, koju s četiri strane opasava mali unutrašnji obor, nepravilna četvrtasta oblika. Promjer Glavne kule iznosi 10, a visina 16 metara.

Ulaz je u nju na drugom spratu i s unutrašnjim oborom povezan je drvenim stepeništem. Unutrašnje prostorije zasvođene su šiljastim svodom, s kaminom i četverougaonim prozorima ispred kojih se nalaze kamene klupe. Posebno su uočljive konzole na zidovima, koje su služile za zidne police. Na samom vrhu kule obnovljene su puškarnice, sa zaštinom ogradom, bez drvenog šiljastog krova koji je izvorno pokrivao kulu. S prvog sprata jedne stepenice vode u tijesno prizemlje s malom prostorijom.

 

 

izvor: Al Jazeera, H. Kreševljaković

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *