NAGORNO-KARABAH – sukob Armenije i Azerbajdžana

Nagorno-Karabah (Gorski Karabah), je područje u Azerbajdžanu, veličine 4400 km², gdje je 2005. godine živjelo 137.737 stanovnika, od čega 99,7% Armena. Na početku sukoba 1990. u tom području je živjelo 192.000 stanovnika, od čega 87% pravoslavnih Armena i 21% muslimana Azera. Nalazi se na južnom Kavkazu, međunarodno priznat kao dio Azerbejdžana, ali njome upravlja Republika Artsah (ranije nazvana Republika Nagorno-Karabah). Azerbejdžan nije vršio političku vlast nad tom oblašću od 1988. godine.

Korijeni sukoba Armenije i Azerbejdžana oko teritorije Nagorno-Karabah sežu gotovo 100 godina unazad kada su sovjetske vlasti odlučile da se ta sporna oblast, uprkos armenskoj većini, proglasi autonomnom oblašću Azerbajdžanske Sovjetske socijalističke republike, iako su sovjetske vlasti obećale da će dodijeliti Karabah Armeniji, zajedno sa Nahičevanom i Zangezurom (pojas zemlje koji razdvaja Nahičevan od Karabaha).

Međutim, kako bi smirio ambicije Turske, Sovjetski Savez je pristao na podjelu pod kojom će Zangezur pasti pod kontrolu Armenije, dok će Karabah i Nahičevan biti pod kontrolom Azerbejdžana. Kao rezultat te odluke Autonomna oblast Nagorno-Karabah je osnovana u sastavu SSR Azerbejdžana 7. jula 1923. godine. Tokom 1960-ih i 1970-ih bila su neuspješna povremena armenska nastojanja za ujedinjenjem Nagorno-Karabaha s Armenskom SSR.

Kako se bližio raspad Sovjetskog Saveza krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, ponovo se postavilo pitanje statusa Nagorno-Karabaha. Optužujući vladu SSR Azerbejdžana da je sprovela prisilnu azerifikaciju regiona, većinsko jermensko stanovništvo je, uz podršku SSR Jermenije, pokrenulo pokret za prelazak autonomne oblasti pod njihovu teritoriju. Armenski zastupnici u oblasnoj (karabaškoj) vladi glasali su za takvo ujedinjenje (20. 02. 1988.), nakon čega je u pojedinim azerbajdžanskim gradovima došlo do nasilja nad Armencima.

Armenska SSR je 01. 12. 1989. pristala je na ujedinjenje Nagorno-Karabaha. Odmah potom započeli su oružani sukobi između Azerbejdžana na čiju stranu je stala Turska i Nagorno-Karabaha koji je dobio direktnu podršku Armenije. Na početku 1990. i 1991. iz Azerbejdžana se iselilo gotovo 200.000 Armenaca, dok je istovremeno Armeniju napustilo 270.000 Azerbejdžanaca.

Armenske vlasti su 03. 09. 1991. proglasile Republiku Nagorno-Karabah. U novembru 1991. azerbajdžanska je vlada odgovorila ukidanjem autonomije. Na armenskom referendumu u Nagorno-Karabahu 10. 12. 1991. podržana je nezavisnost; isti je dan azerbajdžanska vojska artiljerijom napala Nagorno-Karabah.

Karabaška nezavisnost proglašena je 07. 01 1992., a priznala ju je jedino Armenija. Do maja 1994. Armeni su kontrolisali 15 do 20 % teritorije Azerbejdžana (uključujući Nagorno-Karabah). U toj fazi, azerbejdžanska vlada je prvi put tokom sukoba prepoznala Nagorno-Karabah kao treću stranu u ratu i započela direktne pregovore sa vlastima Karabaha. Kao rezultat, primirje je postignuto 12. maja 1994. godine uz posredovanje Rusije. U sukobima je poginulo više od 20.000 ljudi, dok je teritoriju Karabaha napustilo više od 500.000 Azera.

Početkom 2000-ih nastavljeni su pregovori o statusu Nagorno-Karabaha, uz posredovanje Francuske, Rusije i SAD-a.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *