RAPALSKI UGOVOR – predaja Istre i Zadra Italiji

Rapalski ugovor, ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije, zaključen u Rapalu kraj Đenove 12. novembra 1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja nastala nakon Prvog svjetskog rata zbog raspada Austro–Ugarske, italijanske okupacije dijelova istočne jadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS.

U nastojanju ostvarivanja velikosrpskih interesa, već 1916. godine, Nikola Pašić je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije potvrdio „pravo“ Italije na okupaciju dijela hrvatske obale i nekih ostrva, s tim da i Srbija dobije izlaz na more i dio priobalja. Njegovi politički potezi oslanjali su se na tajni Londonski sporazum iz 1915. godine, kojim su saveznici u Prvom svjetskom ratu (Rusija, Francuska i Engleska) obećali Italiji dio hrvatske obale i neka ostrva, kako bi ova zauzvrat ušla u rat na strani Antante.

Kraljevinu Italiju u pregovorima su predstavljali premijer Giovanni Giolitti, ministar vanjskih poslova Carlo Sforza i ministar obrane Ivanoe Bonomi, a Kraljevinu SHS premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović. Pregovori su se odvijali u znaku diplomatske premoći Italije koja je imala podršku Francuske i Velike Britanije pa je čak postavila pitanje svih područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom (1915).

Italijanski pregovarači dali su do znanja da se njihov prijedlog treba prihvatiti ili će Italija sama oružanim putem uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Iako se Trumbić do kraja borio protiv sporazuma, prevladali su srpski predstavnici kojima je pogodovala nagodba s Italijom i slabljenje hrvatskog položaja u Kraljevini SHS.

Rapalskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra, ostrva Cres, Lošinj, Unije i Susak, grad Zadar te Lastovo, Palagruža i neka manja nenastanjena ostrva. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvatala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre.

Italijanima u Kraljevini SHS priznato je pravo upotrebe jezika i sloboda vjeroispovijesti, ali se ista prava Hrvatima i Slovencima u Istri nisu garantovala. Hrvatska i slovenska javnost te Hrvati i Slovenci u Istri loše su primili rješenja postignuta Rapalskim ugovorom, a ministar Trumbić podnio je ostavku. Istoga dana potpisana je i Antihabsburška konvencija kojom su se dvije zemlje obavezale da će spriječiti obnovu Austro-Ugarske Monarhije i povratak Habsburgovaca.

Zbog općeg nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. juna 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave, a nakon godinu dana potvrđen je kraljevom odlukom.

Područja koja je Hrvatska izgubila Rapalskim ugovorom vraćena su joj tek nakon Drugog svjetskog rata.

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *