POLJOPRIVREDA U SREDNJOVJEKOVNOM HUMU

Poljoprivreda je bila osnovno zanimanje stanovništva, koje je u početku proizvodilo za vlastite potrcbe (naturalno obilježje privrede), a kasnije i za tržište. Stanovnici Huma bavili su se ratarstvom, povrtlarstvom, voćarstvom, vinogradarstvom, stočarstvom, pčelarstvom i ribarstvom.

Pored brojnih plodnih polja, Hum je imao nekoliko manjih i deset većih kraških polja. Prve podatke o površini za većinu kraških polja u današnjim granicama Hercegovine, dao je austrijski stručnjak za vodoprivredu Filip Ballif još 1896. godine. Prema tim podacima, ukupna površina glavnine kraških polja iznosila je 32.840 ha. Daleko obuhvatniji i kvalitetniji podaci nalaze se u Vodoprivrednoj osnovi Bosne i Hercegovine. Prema tim podacima, glavninu kraških polja u Hercegovini činila su polja ukupne površine od 76.163 ha.

Osim kraških polja, u Humu su bila i četiri tzv. blata, ukupne povišine od 79.750 ha, koja su također u jednom dijelu godine korištena za poljoprivrednu proizvodnju : Blato Brotnjo (3.200 ha), Buško blato, dio na hercegovačkoj strani (5.300), Hutovo blato (68.500) i Mostarsko blato (5.700). Ova su blata čuvena po brojnosti ptica i druge divljači, a zatim nekih vrsta slatkovodnih riba. Na njima se odvijao intenzivan lov i ograničeni ribolov.

Glavne ratarske vrste bile su žita : pšenica, raž, ječam, proso, mješanac (brzac) i zob. Sela od Ljubinja do Stoca bila su poznata po proizvodnji pšenice jarice. Žita su se mljela u vodenicama, kojih je u Humu bilo na svim manjim vodnim tokovima (potoci i rječice). Najviše su bile zastupljene vodenice sa horizontalnim kolom.

Od povrtnih kultura gajili su se bob, leća, repa, prasa, kupus, te crni i bijeli luk.

Jedina tekstilna biljka bila je lan. Proizvodio se u vrlo širokom geografskom obimu. Primama obrada lana odnosno izvlačenje vlakana iz stabljika obavljala se u stupama, koje su bile podizane na rijekama.

Ono što posebno obilježava Hum kao poljoprivrednu regiju jesu njeni pašnjaci na planinama Pivi, Komarnici, Prenju, Visočici, Bahtijevici, Lovnici, Bjelašnici (hercegovačkom dijelu), Vlahinji i dr. Površina ovih pašnjaka na planinama Visočici, Bahtijevici, Lovnici, Prenju i Bjelašnici iznosila je 16.155 ha, a na njoj se moglo istovremeno napasati oko 100.000 ovaca.

Od voća glavne vrste bile su trešnje, višnje, breskve, kajsije, jabuke, kruške, kesteni, orasi, dunje i šljive.

Vinova bila je široko zastupljena, pa su danas mnoga područja gdje se gajila sasvim nepoznata. O tome se moglo saznati u popisu Hercegovačkog sandžaka iz 1445-1447. godine odnosno prema porezu koji je na proizvođeni grožđani mošt ili na vinograde naplaćivan (desetina na proizvedeni mošt ili porez na vinograde).

Glavne vrste stoke bila su goveda, ovce, koze, konji, magarci, mazge, svinje i kokoši, zatim pčelarstvo, te slatkovodno i morsko ribarstvo. Volovi i krave su korišteni u obavljanje poljskih radova. Konji su korišteni za prenos robe na veće udaljenosti, kao i mazge i mule, a magarci za prenos tereta na kraćim odstojanjima.

Za sitnu rogatu stoku, stočarenje je bilo polunomadsko, jer su i Vlasi i Arbanasi umjesto nomadskog prešli na polunomadsko stočarenje. Stoka se iz Humine (Donje Hercegovine) i Dalmacije izgonila na planinske pašnjake u župe Zagorje, Kom, Neretvu, Komarnicu i Pivu. Planinski pašnjaci bili su uređeni i svaki je stočar imao tačno određeno mjesto na određenoj planini i svoju kolibu. Za korištenje planinskih pašnjaka, stočari su plaćali travarinu (pašarinu), a prihodi od nje išli su u oblasni proračun.Tu se vršilo janjenje ovaca, proizvodilo se ovčije i jagnjeće meso, čuveni ovčiji punomasni sir torotan i kajmak skorup. Sir i kajmak spremani su u mješine od ovčije kože i na konjima ili magarcima dopremani na humske trgove.

Zahvaljujući razvijenom stočarstvu, bilo je na raspolaganju dosta đubreta stajnjaka, naročito od ovčijih brabonjaka. On se koristio za vlastite potrebe, ali se i prodavao Dubrovčanima. Dolazio je iz Trebinja i Popova, pakovan u vreće i prodavan po cijeni od dva perpera za stotinu kg.