NIKOLAE I ELENA ČAUŠESKU

Nikolae Čaušesku, rođen je 1918. u Skorničeštiju, seocetu u Vlaškoj niziji iznad Dunava, dospio je u Bukurešt trbuhom za kruhom odmah po završetku četverogodišnjeg školovanja. I krenuo na obućarski zanat. Promijenio je bezbroj obućarskih radnji, pošto su ga gazde posle samo nekoliko nedelja “rada” izbacivale. Tako Nikolae nije nikada završio čak ni obućarski zanat.
Njegova supruga Elena Petresku jedva je završila četiri razreda i potom radila kao pomoćnik krojačice. Na zgražavanje cjelokupne rumunske naučne elite, Elena je početkom 80-godina prošlog vijeka doktorirala iako nije imala čak ni cijelu osnovnu školu, a o srednjoj i fakultetu i da se ne govori. Njen obiman naučni rad, koji je pisala ekipa najeminetnijih rumunskih stručnjaka, nosio je naslov „Hemija polimera“. Naravno, uspješno ga je odbranila i ubrzo postala ministar za nauku. Čak se svim snagama i namještaljkama godinama borila da sjedne i na čelo Rumunske akademije nauka i umjetnosti. To joj je ostala možda i jedina neispunjena želja.

Diktator i njegova supruga svoju su vladavinu proglasili „zlatnom epohom“. Njihova diktatura je sama po sebi bila koloplet ludila, opsjednutosti i bolesne potrebe da bude autoritet Rumunima. Od 1965. do decembra 1989. Rumunija je bila siromašna i izolovana zemlja. To je bilo strašno, tako su maltretirali narod da se to može opisati samo jednom riječi – horor!
Od početka sedamdesetih Čaušesku je plombirao svoju zemlju po sjevernokorejskom modelu, sve ključne partijske i državne funkcije dodijeljene su članovima porodice ili lojalnim drugovima iz najužeg kruga. Supruga Elena bila je zamjenica šefa vlade, sin Niku već je pripreman kao nasljednik prijestolja.

Obični građani su za to vrijeme bili uskraćeni za sve ono što je van Rumunije bila normalna pojava. Mjesečno su imali pravo potrošiti 35 KW struje. Struja je u početku nestajala po jedan sat i to obavezno uveče, da bi se to ubrzo produžilo na nekoliko sati dnevno. U stanovima je zakonski bila dozvoljena upotreba dvije sijalice najveće snage od 40 W, a stanovništvo je da bi se uklopilo u dozvoljenu kvotu, bilo prinuđeno da zaboravi na obične frižidere, mašine za pranje veša, liftove i sve ostale elektrouređaje. Već 1981. odnosno 1982. temperatura u zgradama sa centralnim grijanjem je zakonski ograničena najviše na 10 stepeni. Grijanje je radilo samo dok je bilo dnevnog svjetla, zimi se, znači, gasilo oko pet popodne. Centralna topla voda je u početku stizala u stanove sve rijeđe, oko 2 sata dnevno, a na više spratove – nikad.

Sa hranom je, možda, bilo još gore. Od 1981. do 1989. u rumunskim radnjama gotovo uopšte nije bilo ulja, mesa i mesnih prerađevina, jaja, mlijeka i mliječnih proizvoda, voća iz uvoza, kafe, čokolade, riže, brašna, pa čak rijetko i hljeba. Hljeb koji se ispekao u državnim pekarama morao je odstajati 24 sata na policama i tek je onda išao, u mizernim količinama, u te prazne prodavnice. Tako je naredila Elena, jer ako je hljeb tvrd, narod će manje jesti. Narod se hranio povrćem, domaćim voćem i ribom domaćeg porijekla, ukoliko su uspijevali da ugrabe na pijacama. Da bi zaklali svoju životinju, seljaci su morali dobiti dozvolu od lokalnih vlasti jer su sve životinje bile evidentirane.

Među propisima koji su bili na snazi nalazi se i onaj prema kojem niko nije smio posjedovati pisaću mašinu bez policijske dozvole. Televizijske voditeljice pred kamerama nisu smjele nositi nakit, a knjige koje su obrađivale teme seksualnosti i reprodukcije smatrane su „državnim tajnama“ i obilježene su kao „medicinski udžbenici“.

Sva kontracepcijska sredstva bila su zabranjena. Ženama je bio zabranjen i abortus osim u slučajevima ako su već imale četvero djece. Redovni ginekološki pregledi bili su uobičajena praksa u tvornicama, uredima, čak i školama. Trudnice su bile upisivane u evidencije i redovno kontrolisane jesu li možda napravile pobačaj. S ciljem povećanja natalitet, žene koje nemaju djecu, čak i ako su bile neplodne, imale su obvezu plaćati porez do 10% mjesečnih primanja.

Početkom osamdesetih Čaušesku je zaželio veliku palaču kako bi dodatno učvrstio svoj status. Planirao ju je izgraditi usred historijskog dijela Bukurešta što je zahtijevalo rušenje 19 crkava, šest sinagoga i 30.000 kuća. Gradio ju je tim od 700 arhitekata, a koštala je oko 10 milijardi dolara. Imala je čak 1.100 soba te je bila druga građevina po veličini nakon američkog Pentagona. Posebno mu je bilo važno da ulica koja vodi do palače bude tačno metar šira od slavnog Šanz-Elizea u Parizu.

Jedan od omiljenih hobija bio je lov na medvjede u koji je najčešće odlazio u Karpate. Bio je opsjednut veličinom svojeg ulova. Sam lov trajao bi vrlo kratko. Medvjede bi namamili hranom, pukovnik Securitatea bi mu napunio pušku, otvorio prozorčić na čeki te mu pokazao u kojeg medvjeda da puca. Nije bilo šanse da promaši tako veliku metu na daljini od 20 do 30 metara.

Svaki se korak bračnog para Čaušesku pratio s velikom pompom, grandioznim manifestacijama, dočecima, sletovima. Svaka je škola i svaka tvornica i tvrtka u gradu bila mobilizirana, program je bio pripremljen. Securitatea je sve pomno nadgledala, a niko nije znao u koju će tvornicu i u koju školu doći, tako da su i djeca i radnici i učitelji stajali kao vojnici s pripremljenim programom, smrzavali se zimi na tih 10 dozvoljenih stepeni u suknjicama i bluzicama, a onda bi on obišao jednu školu i jednu tvornicu.

U Temišvaru je cvjetala crna berza jer je grad blizu granice. Njima je Jugoslavija bila Zapad. Od švercera su naručivali Vegetu, kasetofone, farmerke… Upravo zato što su lovili i signal ondašnjeg JRT-a, revolucija je krenula upravo u Temišvaru jer su vidjeli kako živi ostali svijet.

Ljudi su stalno nestajali, Securitatea je bila budna 24 sata dnevno. Zato su stalno i bježali, pa to se i ne zna koliko je ljudi ubijeno dok su ilegalno pokušavali preći granicu. Bježali su na sve načine. Svaki dan na Đerdapu je bilo leševa, svaki dan, ubijali su ih ko pse, samo se o tome nije govorilo u medijima. Nažalost, i Jugoslavija, na čiju su stranu uglavnom pokušali pobjeći, je šutjela o tome.

Postojali je samo državna propaganda i jedan nacionalni televizijski kanal, koji je emitovao program dva sata dnevno, od osam do deset naveče. Jedina prilika da Rumuni vide i čuju šta se zaista dešava u njihovoj zemlji i bratskom komunističkom bloku bile su strane televizijske i radio-stanice.

No, svemu dođe kraj.

Nakon protesta u Temišvaru koji su se prenijeli u Bukurešt, na skupu 21. decembra 1989. „genijalac s Karpata“ kako je diktator sam sebe zvao, pokušao je održati govor pred velikim brojem okupljenih, koristeći se socijalističkom retorikom. No, narod ga je nadglasao. Tražili su da odstupi. Čaušesku je pogriješio što odmah iste noći nije napustio zemlju. Umjesto toga pričekao je sljedeće jutro i opet pokušao ugušiti revoluciju. A tada je već bilo prekasno.

Uvidjevši da su događaji izmakli njegovoj kontroli, ulazi sa suprugom u helikopter i bježi sa krova zgrade komiteta iz Bukurešta. Pilot im je slagao da će uskoro biti u dometu protivvazdušne odbrane, pa su se supružnici uspaničili i naredili slijetanje. Na cesti su zaustavili automobil nekog lokalnog ljekara i tražili ga da ih poveze. On je to i napravio, ali je uskoro odglumio kvar na motoru i zaustavio se. Potom su zaustavili automobil nekog lokalnog popravljača bicikala. On ih je odvezao do poljoprivrednog instituta u blizini i obećao im da će ih sakriti. No tamo su ih zaključali a i uskoro je došla policija i uhapsila ih. Predsjednik na brzinu oformljenog prelaznog državnog rukovodstva „Fronta nacionalnog spasa“, Jon Ilijesku, potpisao je dekret za suđenje „omraženom diktatorskom paru“.

Ujutro 25. decembra počelo je suđenje. Sudijska trojka je iznosila mnogobrojne optužbe, očigledno na brzinu nabacane na papir, ali više nego užasavajuće. Sudilo im se, očigledno, u nekoj učionici, a oni su sjedili u običnoj školskoj klupi. Stalno su ustajali, mahali rukama, vikali, ne vjerujući šta im se događa. Ponavljajući da sudije „ne znaju ko su oni i šta su učinili za dobrobit zemlje“.

„Zlatna epoha“ Čaušeskua se poslije nekoliko sati suđenja završila pred streljačkim vodom u dvorištu kasarne. Do danas, kao što je običaj u takvim situacijama, niko od vojnika nije saznao ko je od njih imao bojevu municiju, a ko „ćorke“.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *