BIJELI POTOK – 01. jun 1992.
Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu počela je u proljeće 1992. godine. Dana 8. aprila 1992. godine Vojske Jugoslavije, srbijanski dobrovoljci i paravojne formacije zauzeli su grad Zvornik i započeli okupaciju i etničko čišćenje okolnih bošnjačkih sela. Već 25. aprila su napadnuta i zapaljena sela Hajdarevići i Dardagan, a stanovništvo protjerano u Klisu. Mjesec dana kasnije, 25. maja, na udaru su se našli Tršići, Kučić Kula, Lupići, Radava, Đulići, Ćelišmani, Mahmutovići, Sjenokos, Džine i Šetići. U Klisi se tada nalazilo 5000 ljudi. Dana 31. maja 1992. godine Nurija Jašarević, predsjednica Mjesne zajednice Klisa i predsjednik Mjesne zajednice Đulići Alija Đulić dogovorili su sa srpskim agresorima da će se svi Bošnjaci preseliti u sigurno područje Sapne i narod je obaviješten da ujutro krene automobilima, kamionima i traktorima kako bi se formirala kolona koja će ići prema Sapni. To se nikada nije dogodilo. Sljedećeg je dana došlo do masakra u kojem su većina bošnjačkih muškaraca i dječaka, u dobi od 15 do 80 godina, ubijeni od strane srpskih paravojnih formacija.
Najveća tragedija dogodila se u Bijelom Potoku.
U Bijeli potok su 1. juna dovedeni Bošnjaci iz sedam zvorničkih mjesnih zajednica. Kada su iz Bijelog Potoka deportovani muškarci, istog dana su prema Tuzli deportovani i članovi njihovih porodica.
Potrpani su u kamione, muškarce su odvojili od žena, roditelje od djece. Svi oni koji su bili sposobni za vojsku pohvatani su i odvedeni u srednjoškolski Centar u Karakaju. Autobusima “Drina transa ” iz Zvornika prevezeni su do Pilice, odakle su vraćani u Karakaj, u staru klaonicu prema Drini, gdje su ubijeni.
Godine 2003. otkrivena je masovna grobnica Crni Vrh koja je krila posmrtne ostatke 629 žrtava zvorničkog genocida. Žrtve su pokopane u memorijalnom centru u Gornjoj Kalesiji.
