LOV NA VJEŠTICE

Vještice su kroz vijekove bile proganjane. Čarobnjake, zapravo muške vještice, su ili gušili ili probadali mačem dok su žene za koje su smatrali vješticama uglavnom spaljivali na lomačama. Vjerovalo se kako sotona lično upravlja vješticama tako da one ne osjećaju bol, pa su podvrgavane raznim torturama i mučenjima.

Mnoge su žene bile pogubljene pod optužbom da su sklopile pakt s Nečastivim te da svojim vradžbinama nanose zlo drugim ljudima. Progoni vještica bili su naročito česti na području današnje Francuske, Njemačke, Švajcarske, sjeverne Italije, Belgije, Luksemburga i Nizozemske. U evropskim zemljama pogubljeni su deseci hiljada ljudi, a milioni drugih bili su zatvarani, okrutno ispitivani i mučeni ili su živjeli u neizrecivom strahu, boreći se s osjećajem krivice i sa spoznajom da ih drugi silno mrze.

Ključnu ulogu u cijeloj priči odigrala je zloglasna inkvizicija koju je u 13. vijeku ustanovila Rimokatolička crkva. Bio je to crkveni sud osnovan radi iskorjenjivanja vjerovanja i obreda protivnih vjeri i disciplini Katoličke crkve. Inkvizicija je djelovala kao svojevrsna crkvena policija.

Papa Inocent VIII je 1484. izdao je bulu kojom je oštro osudio vještičarenje i bavljenje čarobnjaštvom. Ovlastio je i dvojicu inkvizitora, Henrika Institorisa i Jakoba Sprengera, da se uhvate u koštac s tim problemom. Njih su dvojica napisali knjigu “Malleus Maleficarum” (Malj koji ubija vještice). I katolici i protestanti prihvatili su to djelo kao neupitni autoritet u borbi protiv vještica i njihovih zlih čini. U knjizi daju i savjete o tome kako prepoznati i kazniti vještice. “Malj koji ubija vještice” s pravom se smatra najzloglasnijom i najizopačenijom knjigom koja je ikad napisana.

Svaka ženua mogla je biti optužena da je vještica. Onaj ko bi je prokazao nije trebao dostaviti nikakve dokaze. Na suđenju je bilo dovoljno da optužena prizna krivicu. Inkvizitori su često pribjegavali užasnim metodama ispitivanja, zastrašivanja, ucjenjivanja i okrutnog mučenja ne bi li od osumnjičene iznudili priznanje.

Zloglasna knjiga “Malj koji ubija vještice” i bula što ju je izdao papa Inocent VIII dovele su do vala progona diljem Evrope. Širenju mračnih ideja o progonu vještica doprinio je i izum štamparije. Ludilo lova na vještice ubrzo je zahvatilo cijelu Evropu, a s vremenom se proširilo i na američki kontinent.

Preko 70 % optuženih bile su žene, i to mahom udovice koje nisu imale nikoga ko bi se zauzeo za njih. Na optuženičkoj klupi znali su se naći i starci, siromasi te žene koje su izrađivale napitke od ljekovitih trava, naročito ako njihov lijek nije imao željeni učinak. Inkvizitori su svima tjerali strah u kosti. Zlobnici su mogli osumnjičiti sve i svakoga, bogate i siromašne, muškarce i žene, ugledne i obične ljude.

Tobožnje vještice moglo se optužiti za svakojaka zlodjela. Ljudi su znali sumnjati da su žene ubijale pogledom, pretvarale se u vjetar, uništavale ljetinu, ubijale stoku, itd.

Kako se utvrđivalo je li optužena osoba uistinu vještica? Ponekad se na njoj vršio eksperiment sa “svetom” vodom. Inkvizitori bi vezali ženu i bacili je u hladnu vodu da vide hoće li potonuti. Ako bi potonula i ugušila se, zaključili bi da je (bila) nedužna te bi je izvadili iz vode. No ako bi plutala na površini, proglasili bi je vješticom i pogubili na licu mjesta ili bi je odveli na suđenje. Neke su optuženice vagali da vide koliko su teške. To su činili iz praznovjerja prema kojem vještica mora biti vrlo lagana da bi mogla letjeti.

Postojao je i jedan drugi eksperiment. Na osumnjičenoj ženi inkvizitori su tražili “đavolji pečat”, mladež ili bradavicu koje su smatrali nepobitnim dokazom da je sklopila ugovor s đavolom. U potrazi za takvim znakom optuženoj bi obrijali glavu i skinuli je do gola, a potom bi pretražili svaki milimetar njena tijela, i to pred gomilom okupljenih znatiželjnika! Kad bi na ženi pronašli kakav ožiljak, mladež ili bradavicu, u to mjesto bi je uboli iglom. Ako je ubod ne bi bolio ili ako koža ne bi prokrvarila, zaključili bi da su pronašli “đavolji znak”.

U 17. vijeku znatno se smanjio broj sudskih procesa, a do kraja tog vijeka progon vještica gotovo je prestao.

Vjerovanje u natorirodne moći vještica i čarobnjaka, barem ceremonijalno, zadržalo se i do današnjih dana s tom razlikom što se iz ljudi za koje se vjeruje kako imaju posla s đavolom tog istog nečastivog istjeruju na razne načine, uglavnom spaljivanjem njihovih lutki na karnevalima.