NAPAD HVO NA MOSTAR

U zoru 9. maja 1993. godine počeo je opšti napad snaga Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Hrvatske vojske (HV) na Mostar. Malobrojni i slabo naoružani borci Armije Republike BiH zaustavili su agresora na početnim položajima. Toga dana počela je jedna od najkrvavijih opsada jednog grada u historiji. U potpunom okruženju našao se veliki broj civila iz Mostara i prognanika iz cijele Hercegovine. Mnogi su nedužni ljudi poubijani. Preko 20.000 ljudi, uglavnom Bošnjaka iz Hercegovine prošlo je kroz zloglasne logore tzv. Herceg Bosne.

Juka Prazina i Dijana Čuljak

Jedna od prvih meta napada bila je komanda IV Korpusa Armije RBiH u zgradi „Vranice“, koja je bila i stambena u kojoj je stanovalo oko 200 civila. Oko podneva 10. maja 1993. u toj zgradi je izbio požar, nakon čega su se i civili i vojnici predali. Nakon toga su okupljeni u dvorištu Ekonomske škole, koja se nalazi pokraj zgrade „Vranice“. Obratio im se Juka Prazina, komandant ATG-a „Kruško“ i naredio zarobljenicima da se muškarci i žene Hrvati puste; muškarci civili, žene, djeca i starci Bošnjaci su su prevezeni na stadion Veleža; a vojnici Armije RBiH su odvedeni u “Duhanski institut” u Mostaru. Tada su zarobljeni oficiri i vojnici: Fahir Penava, Alija Čamo, Dževad Čolić, Vahidin Hasić, Dževad Husić, Nazif Šarančić, Nenad Milojević, Zlatko Mehić, Mimo Grizović, Senad Ćehić, Sabit Aškraba i Esad Husić, nakon čega su zvjerski mučeni, isljeđivani i poubijani što je suprotni svim konvencijama o ratnim zarobljenicima. Televizijski snimci njihovog zarobljavanja i izvještaj novinarke HTV-a Dijane Čuljak, obišli su svijet.

Istočni dio Mostara gađan je artiljerijskom vatrom i dok se u zapadnom stalno ponavljao proglas komandanta Hrvatskog vijeća obrane Jadranka Topića da se sve jedinice Armije RBiH predaju, a svi građani Mostara, Bošnjaci, na vidnim mjestima, prozorima, balkonima i slično, izvjese bijele plahte.

linija razgranicenja

Istovremeno po već ranije pripremljenim spiskovima krenule su grupe HVO i HV iz Hercegovine, Hrvatske i dio domaćih od vrata do vrata, od kuće do kuće. Građani su odvođeni, ubijani, maltretirani, izbacivani iz svojih domova, a sa Radio postaje Mostar Zlata Brbor uporno je čitala pomenuti proglas o bijelim plahtama garantirajući svima, koji to urade, sigurnost. A ta sigurnost bio je Veležov stadion, koji je pretvoren u sabirni centar. Između 1.500 i 2.500 bošnjačkih civila je iz zapadnog dijela grada odvedeno u logor Heliodrom.

Nakon 9. maja 1993. uslijedile su teške i ogorčene borbe između HVO-a i Armije RBiH. Te dvije vojske razdvajao je Bulevar, glavna mostarska ulica. Boreći se za svaki metar i za svaku zgradu obje strane su neprestano bile na oprezu očekujući napad i paljbu druge strane. Položaji suprotstavljenih snaga bili su tako blizu da su se mogli dovikivati.

Stanovništvo istočnog Mostara je povećano za oko 30.000 do 35.000 stanovnika koji su isti dan protjerani iz zapadnog dijela. Snage HVO-a držale su istočni dio Mostara pod opsadom, koja je trajala do aprila 1994., uslijed čega je stanovništvo bilo ograničeno na enklavu koja je bila gusto naseljena. Stanovnici nisu mogli napustiti istočni Mostar i bili su prisiljeni da žive u krajnje teškim uslovima, bez hrane, vode, struje ili odgovarajuće medicinske pomoći, dok je HVO vršio intenzivno i neprekidno granatiranje istočnog dijela Mostara, vodio kampanju snajperskog djelovanja, hotimično otvarao vatru na pripadnike međunarodnih organizacija i osujećivao ili blokirao humanitarnu pomoć. Ti postupci su konkretno imali za cilj diskriminaciju stanovnika u Mostaru i terorisanje civilnog stanovništva. Haški tribunal je zaključio da su hotimično lišavanje života i ubistvo bili dio zajedničkog zločinačkog cilja Udruženog zločinačkog poduhvata.

Dana 30. juna 1993. godine, borci Armije RBiH kreću u proboj iz potpunog okruženja. Zauzimaju Sjeverni logor i Bjelopoljsku kotlinu i spajaju se sa jedinicama Armije RBiH u Jablanici. Ovo je bila ključna vojna operacija deblokade, jedina koja je izvedena iznutra bez ičije pomoći, što je omogućilo borcima Armije da do kraja izdrže u borbi za Odbranu Mostara.

Devetog novembra 1993. nakon dvodnevnog granatiranja srušen je Stari most, simbol grada pod zaštitom UNESCO-a.

Opsada slobodnog dijela grada Mostara je trajala skoro deset mjeseci te je dovela do velikog razaranja Mostara. Razaranja grada privukla su pažnju svjetskih medija i dovele do osude hrvatske strane.

Borba je polako jenjavala početkom januara 1994. kada se nakon ofanzive Armija RBiH, HVO našao u pat poziciji, suočen sa velikim razaranjem s jedne strane i oštrih kritike svijeta i malih napredaka prema dugoročnom završetku sukoba s druge. Nakon pritiska međunarodne zajednice, sklopljen je Washingtonski sporazum kojim je u martu završen sukob Armije RBiH i HVO.

Ričina džamija na Korzou