TITOV GENERAL FRANJO TUĐMAN

Prvi hrvatski predsjednik, antifašistički borac, historičar i disident dr. Franjo Tuđman rođen je 14. maja 1922. godine.

Lik i djelo Franje Tuđmana su u prosječnog HDZ-ovca ili zapadnog Hercegovca poprimili mitske razmjere pa mnogi zaboravljaju da je Tuđman, prije nego što je postao predsjednik HDZ-a i samostalne Hrvatske, prvo bio Titov partizan, a kasnije i višegodišnji funkcioner na raznim funkcijama mrske Jugoslavije.

Sam Tuđman, za razliku od HDZ-ovaca koji danas pričaju o njemu, nikada nije negirao ono što je bio. Nikada se nije prestao diviti Titu kojeg je čak pokušao i imitirati.

 Komunista Tuđman

Tuđman je do 1967. godine bio je također visokopozicionirani član partije s krugom poznanika i prijatelja, koji je obuhvatao neke od najmoćnijih ljudi u Jugoslaviji. Tokom šezdesetih godina je postao disident, sedamdesetih i osamdesetih dvaput je zatvoren, a onda ušutkan do 1989. godine.

Njegova karijera počela je u Velikom Trgovišću, selu u Hrvatskom Zagorju koje je dvadesetak kilometara udaljeno od Kumrovca u kojem je rođen Josip Broz Tito.

Tokom Drugog svjetskog rata odlikovan je dva puta. Odlukom Predsjedništva AVNOJ-a, na prijedlog Vrhovnog komandanta NOV-a i POJ-a, maršala Jugoslavije, Josipa Broza Tita, od 25. septembra 1944. godine, Franjo Tuđman je odlikovan Ordenom partizanske zvijezde III reda za iskazanu „naročitu hrabrost i požrtvovanost u borbi“. Politički komesar major Franjo Tuđman odlikovan je još i Partizanskom spomenicom 1941., odlikovanjem koje je po povlasticama koje je donosilo i po političkom značaju bilo važnije od svih drugih.

Kao mladi, sposobni i ambiciozni oficirski kadar 23. maja 1954. godine Franjo Tuđman postaje sekretar, a u maju 1958. godine i predsjednik Jugoslavenskog sportskog društva Partizan, koji je tokom postojanja Jugoslavije bio u stvarnosti vojni klub. Fudbalski klub Partizan bio je dio JSD Partizana, jedan od 25 klubova u različitim sportovima koji su činili to društvo, a osnovan je 4. oktobra 1945. Franjo Tuđman bio je dugogodišnji član uprave i predsjednik kluba. Partizan je osvojio veliki broj domaćih trofeja, a 1966. godine bio je viceprvak Evrope.

Krajem pedesetih godina prošlog vijeka, u dijelu službene jugoslovenske istoriografije prevladalo je mišljenje da je Kraljevina Jugoslavija u Aprilskom ratu brzo i neslavno propala zbog hrvatske izdaje. Jedan član Vojnoistorijskog zavoda napisao za Vojnu enciklopediju članak u kojem je stajalo da je Hrvatska „kriva za slom Jugoslavije“. Savjet Vojne enciklopedije nije prihvatio tu enciklopedijsku jedinicu, pa je od Tuđmana zatraženo da napiše novi tekst. Tuđmanov rad Savjet je prihvatio bez primjedbi. Tada su protivnici protiv njega počeli da kuju zavjere.

Sredinom šezdesetih na Spomen području Jasenovac trebalo je da bude postavljena spomen-ploča na kojoj je trebalo da bude uklesano da je u logoru pobijeno 600.000 Srba, što je nekoliko puta više nego što je ustanovljeno utvrđivanjem identiteta žrtava. Međutim, Tuđman je bio protiv toga jer je u tome prepoznao tendenciju dokazivanja kolektivne krivice Hrvata pa je krajem 1965. napisao rezime rada, u kojemu je objasnio da je isticanje takvog broja pogrešnom i štetno. Radovi na postavljanju spomen-ploče bili su zaustavljeni a sasvim je jasno na čiju intervenciju.

Sedam godina kasnije, protiv Franje Tuđmana podnijeta je optužnica da je „učestvovao u obaranju postojećeg društvenog sistema“.

Nakon toga Miroslav Krleža se obratio Josipu Brozu Titu. Poslije te intervencije Tito je izrekao najpoznatiju rečenicu: „Tuđmanu ne pakovati“. To je značilo da UDBa ne smije podmetati dokaze i da sud ne smije biti preoštar. Umjesto 15 do 20 godina zatvora koliko mu je prijetilo, dobio je samo dvije.

Tito je naime uvijek pažljivo balansirao složene odnose u federaciji, pa bi, prema odnosu snaga i sopstvenim procjenama stezao ili liberalizovao režim. Josip Broz lično se uvijek deklarisao kao Hrvat, što je Tuđmanu bilo jako važno. Tuđman je prema Titu osjećao ne samo zahvalnost što ga je spasio teške zatvorske kazne nego i zato što je očuvao državotvornost hrvatskog naroda, zato što ga je smatrao svjesnim Hrvatom, i zato što se neizmjerno divio njegovim političkim talentima.

Ustavom iz 1974. godine Josip Broz Tito omogućio je legalan izlazak jugoslavenskih republika iz zajedničke države: države članice SFRJ stekle su međunarodno priznanje i na temelju jugoslavenskog, Titova Ustava iz 1974. godine.

Tuđman je sve to vrlo dobro razumio. Bio je izraziti protivnik promjene imena Trga maršala Tita i nije želio maknuti Titovu bistu s Pantovčaka.

Antifašizam Franje Tuđmana

U bivšoj Jugoslaviji antifašizam, najčešće, nije imao nacionalni predznak, što je i normalno, s obzirom na činjenicu da je antifašizam bio blisko povezan s pojmom bratstva i jedinstva. U takvom kontekstu, antifašizam nije mogao biti samo hrvatski, srpski ili bošnjački, nego je pripadao svim „narodima i narodnostima“. Stoga je Franjo Tuđman doslovno izmislio hrvatski antifašizam. To je dovelo do reakcije srbijanskog vodstva koje je do tada imalo dominantnu ulogu u saveznim institucijama te je nacionalni antifašizam bio okarakterisan kao revitalizacija ustašstva a Franjo Tuđman kao pobornik ideje Ante Pavelića, što je naravno besmislica.

Tuđman odlučio institucionalizovati hrvatski antifašizam, kao važan faktor u procesu stvaranja hrvatskog državnog suvereniteta, pa je odlučio da se 22. jun, dan formiranja Sisačkog partizanskog odreda slavi kao Dan antifašističke borbe umjesto dotadašnjeg 27. jula kojeg je okarakterisao danom srpske pobune.

Proglašavanje 22. juna Danom antifašističke borbe dio je širih Tuđmanovih nastojanja da afirmira baš Hrvate, kao narod koji je najviše doprinio ratu protiv Nijemaca, Talijana i njihovih saveznika (uključujući i ustaše). Sam podatak da je na Sutjesci poginulo više od dvije hiljade dalmatinskih Hrvata govori kako je ova Tuđmanova teza donekle ispravna.

Tuđman i Tito

Tuđman je imao vrlo jasan odnos prema Josipu Brozu Titu. Ne osporavajući zločine koje su počinili Titovi partizani i kasnije komunističke vlasti, i ne osporavajući diktatorski karakter druge Jugoslavije, nesporno je da je Tito je bio komandant antifašističkog pokreta koji je Hrvatsku preveo na pobjedničku stranu u Drugom svjetskom ratu,  zagovornik načela federalizma u Jugoslaviji na čijem se ustavnom temelju Hrvatska i osamostalila te borac protiv velikosrpskog ekspanzionizma i prije i poslije Drugog svjetskog rata. Franjo Tuđman taj je aspekt historije znao inkorporirati u savremeni politički program i zbog toga je bio protiv promjene naziva Trga maršala Tita u Zagrebu. Jer je znao koja je Titova uloga za hrvatsku prošlost, sadašnjost i budućnost važnija.

Tuđman, kao doktor historijskih nauka, savršeno je razumio da u određenim historijsko-političkim okolnostima neko može biti i zločinac i veliki, zaslužni državnik (dok je, recimo, Ante Pavelić bio isključivo zločinac). Tuđmanovi nasljednici u HDZ-u očito nisu kadri shvatiti tu, zapravo jednostavnu, historijsku matematiku.