KOLAČI MARIJE ANTOANETE
Malo koji čovjek nije čuo za izreku: „Ako nemaju da jedu hljeb, neka jedu kolače“. Ovaj citat je obavezno pripisivan Mariji Antoaneti, kraljici Francuske, a postao je sinomim za bahatost vlasti. Pogotovo što je Antoaneta bila poznata po rasipništvu.
Međutim, Marija Antoaneta to nikada nije izjavila. Radi se o riječima filozofa Žana Žaka Rusoa, koji je pisao o princezi koja je to navodno izgovorila deset godina prije rođena Marije Antoanete. Citat u originalu ide: „Sjećam se improvizacije velike princeze koja je, nakon što su joj rekli da seljaci nemaju hljeba, odgovorila: neka jedu kolače.“
Uprkos različitim mišljenjima Marija Antoaneta bila je i ostala jedna od najpoznatijih francuskih kraljica čija će kontroverzna priča još dugo pobuđivati interes mnogih.
Sve je počelo 2. novembra 1755. u palači Hofburg u Beču gdje je habsburška carica Marija Terezija rodila svoje petnaesto dijete, kćer Mariju Antoniju Jozefu Johanu od Austrije.
Stekla je obrazovanje prigodno za jednu osamnaestogodišnju devojku iz aristokratske porodice, koje je bilo zasnovano najviše na religijskim i moralnim principima. Sa prestankom sedmogodišnjeg rata 1763. godine, carici Mariji Tereziji postalo je prioritet očuvati krhki savez između Austrije i Francuske. U to doba, u evropskim porodicama bilo je uobičajeno očuvavati saveze između država sklapanjem brakova. Nekoliko mjeseci kasnije, austrijska nadvojvotkinja Marija Antoaneta i francuski prijestolonasljednik Luj August bili su vjereni.
Vjenčali su se 16. maja 1770. godine. Mlada žena nije se prilagodila bračnom životu za koji očigledno nije bila spremna. Luj i Marija Antoaneta svoj brak nisu konzumirali punih sedam godina. Zašto su čekali toliko dugo ostaje misterij. Koji god bili razlozi apstinencije u postelji, svemu je tome došao kraj nakon tajnog posjeta najstarijega brata Marije Antoanete, koji je oštro napao mladi par optuživši pritom kraljicu za nedostatak interesa za seks, a kralja za nesposobnost. Nekoliko mjeseci kasnije Luj XVI pohvalio se u pismu svojim dadiljama: „Oduševljen sam tim užitkom i žalim što nisam toga bio svjestan tako dugo!“
Kralj Luj XV je umro 1774. godine a Luj August postavljen je na prijestolje kao Luj XVI. Njihovi karakteri nisu mogli biti različitiji. On je bio povučen, stidljiv, neodlučan i volio je da čita ili izrađuje ključeve, dok je Marija Antoaneta bila živahna, društvena i odvažna, kao kakav razdragani leptir koji je volio da se kocka, pravi zabave i nosi ekstravagantnu odeću. Kada bi kralj uveče legao da spava, Marija Antoaneta bi tek započinjala svoje žurke i lumpovanja.
S prvim ozbiljnim kritikama Marija Antoaneta suočila se tokom tzv. Rata brašna koji se odnosi na niz pobuna širom Francuske 1775. godine kada je zbog loše žetve došlo do značajnog smanjenja zaliha žitarica. Razočaran narod, tada još naviknut na to da kralj kao „prvi pekar nacije“ osigurava potrebne zalihe žitarica, svoj bijes usmjerio je prema njemu i njegovoj sada već sve rastrošnijoj supruzi koja je bezbrižno uživala u blagodatima dvorskog života, nesvjesna problema koji su mučili narod. Kružili su brojni pamfleti koji su optuživali kraljicu za rasipništvo i preljubu, i nazivali je „Madam Deficit“.
Udajom za Luja XVI njena odjeća austrijske mode zamijenjena je francuskim haljinama, čime se simbolično odrekla svoje nacionalnosti. Skinula je austrijsku odjeću, ali je nastavila da unapređuje francusku modu brojnim idejama, inovacijama i kreacijama.
Ono po čemu je ostala najviše upamćena su čuvene puf frizure, koje su dostizale i do jedan metar u visinu, a na frizurama su svoje utočište nalazili i razne vrste bisera, ukrasa, minijaturne skulpture brodova, pa čak i igračke.
Francuski radnici i seljaci su 14. jula, 1789. godine upali je u zatvor „Bastilja” kako bi uzeli oružje i municiju i time obilježili početak Francuske revolucije. U trenucima kada je izbila Revolucija, kraljevski par se ponašao potpuno nerazumno i nezainteresirano. Kraljica nije željela pristati ni na jedan kompromis koji je od njih zahtjevan, a Luj XVI je onoga dana kad je izbila pobuna u svoj dnevnik upisao „Ništa“.
Iste godine, 6. oktobra, otprilike 10.000 ljudi sakupilo se ispred kapija Versaja i zahtjevalo da se kralj i kraljica dovedu u Pariz. U dvorcu Tiljerijeu, u kom su ih smestili, neodlučni kralj bio je skoro paralizovan od straha. Marija Antoaneta je odmah zauzela njegovo mjesto i sastajala se sa savjetnicima i ambasadorima. Slala je i hitna pisma evropskim vladarima, moleći ih da pomognu u spašavanju francuske monarhije.
Kraljevska porodica pokušala je da pobjegne juna 1791. godine, ali je uhvaćena i vraćena u Pariz. Septembra te godine, kralj Luj XVI složio se sa nacrtom ustava koji je donijela ustavotvorna skupština, kako bi zadržao bar simboličnu moć.
Međutim, u ljeto 1792. godine, uoči rata Francuske sa Austrijom i Pruskom, moćni vođa Jakobinaca, Robespjer naredio je da se smijeni kralj. Septembra 1792. godine, nakon čitavog mjeseca krvoprolića, Nacionalni konvent ukinuo je monarhiju, proglasio Francusku republikom i uhapsio kralja i kraljicu.
Januara 1793. godine, novo državno uređenje zahtjevalo je da se sudi kralju Luju XVI. Kralj je optužen zbog izdaje i osuđen na smrt 21. januara 1793. godine, a zatim odvučen na giljotinu i pogubljen.
Svaka priča jednom dođe kraju. Marijina je završila 16. oktobra 1793., petnaest minuta iza podneva, na tadašnjem Trgu revolucije, u Parizu. Penjući se na stratište, slučajno je nogom nagazila dželatovu i izvinula mu se „Oprostite mi, gospodine, nisam htjela.“. Nekoliko trenutaka kasnije oštrica giljotine pala je na njen vrat, a dželat je visoko u zrak podigao njezinu glavu pokazavši je bijesnoj gomili. Pokopana je u neoznačenu grobu na obližnjem groblju Madeleine, o državnom trošku. Marija Antoaneta, nekadašnja francuska kraljica, tada je bila niko i ništa. Ostala je samo priča o kolačima, koje nikada nije pomenula.
