MASAKR U BARU – APRIL 1945. GODINE – skrivena strana historije

Partizanska vlast je odmah nakon oslobođenja Kosova uvela vojnu upravu na tom području. Da bi preduprijedila neku ,,veliku pobunu Albanaca koja se očekivala na proljeće” organizovana je prisilna mobilizacija mladića kojom bi se popunile jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i koji bi se uputili na Sremski front a kasnije i prema Sloveniji. Međutim, albanski partizani željeli su boriti se u okviru Narodno-oslobodilačke vojske Albanije, a ne Jugoslavije

U martu 1945. godine uhvaćeno je na Kosovu nekoliko hiljada Albanaca, Bošnjaka iz Župe, Gore i Podgora, Turaka odnosno muslimanskog življa, koji su se po oslobođenim planinama skrivali od mobilizacije u partizansku vojsku i prisilno primorano na deportaciju kao čin odmazde za neutralno držanje ovih ljudi za vrijeme rata.

Okupljeni su u Prizrenu i u tri ešalona upućeni na popunu četvrte armije, koja se borila kod Trsta. Do Bara su dovođeni pješice preko planinskih vijenaca Kosova i Crne Gore, gdje ih je čekao brod za Dalmaciju, odakle su išli na kratku obuku, pa na front.

Prvi ešalon od oko 2500 ljudi, iako iznuren i izgladnio, prošao je normalno, isto kao i treći. U drugom je bilo 2472 osobe. Kolona se razvukla par kilometara kroz Barsko polje, ljudi su bili izmoreni i izmučeni, očevici se sjećaju da se stotinama metara od njih širio nesnosan miris. Glavnina kolone bila je pristigla u zgradu „Monopol duvana“, na Pristanu, kad je jedan od Albanaca ne mogavši više da hoda pao, na šta ga je sprovodnik Božo Dabanović udario kundakom u glavu i uz psovke počeo šutirati. Nakon toga reagovali su drugi iz kolone i ubili Dabanovića.

Tada je straža izdvojila 16 osumnjičenih za ubistvo crnogorskog sprovodnika i odvela ih.

zgrada “Monopol duvana” u Baru

Prema crnogorskoj verziji, masa je počela protestvovati, a neko je je bacio prokrijumčarenu bombu u pravcu stražara, nakon čega se začuo povik: „Pobuna Šiptara!” Nastala je opšta panika. Prvo su stražari pucali u vis, a kad je gomila krenula, po inerciji, u strahu – i u ljude. Kad je kolona Albanaca čula paljbu, krenula je da bježi prema planinama. U Baru se tada nalazila Deseta crnogorska brigada kao i štab brigade sa manjom prištevskom jedinicom. Bilo je i oko stotinjak boraca Komande mjesta, djelovi Narodne odbrane, dio komore Bokeljske brigade, a u Baru je svako bio naoružan ko je htio, od ranjenika, preko izbjeglica, do mještana. Počela je potjera za odbjeglima, i trenutna egzekucija. Nije bilo telefonskih, ni bilo kakvih drugih veza da se naredi obustava paljbe.

Dijelovi 46. partizanske divizije, sastavljene od Vranjanaca i Piroćanaca, su u Baru također sudjelovali u potjeri. Pored partizana, bilo je i mještana koji su aktivno učestvovali u likvidaciji. U ubistvima su također učestvovali i srpski i crnogorski civili protjerani s Kosova. Međutim, bilo je i mještana koji su albanske mladiće skrivali po kućama ili u stogovima sijena. Tijela žrtava bacana su u jame, u more, spaljivana ili zakopavana u masovnu grobnicu, pet kilometara od Starog Bara. Preživjeli Albanci koji su uhvaćeni su poslati na Tršćanski front.

Nikada nije tačno utvrđeno koliko je Albanaca ubijeno toga dana. Prema Izvještaju partizanske komisije, za nekoliko sati ubijeno je oko 450 Kosovara. Ali, ako se ima u vidu činjenica da je samo stotinak ljudi preživjelo masakr, a da je u u ešalonu bilo najmanje 2742 ljudi, onda se osnovano može pretpostaviti da je u Baru, likvidirano više od 2000 Kosovara!

Dan kasnije, smijenjen je i degradiran cio Komandni štab, na čelu sa Gašom Markovićem. Međutim, nitko nije ozbiljnije kažnjen, a Boško Đuričković, politički komesar Primorske operativne grupe, je na neki način opravdavao svoje jedinice: „Naši vojnici bili su izazvani na najsvirepiji i najneljudskiji način, pa je zbog toga i došlo do te tragedije. Teško je bilo tražiti od prekaljenih ratnika, pod oružjem, u ratu, da ih se ubija, a oni da to nijemo podnose.“

Zločin nad Albancima u Baru je na Prvom kongresu Komunističke partije Srbije, osudio čak i Aleksandar Ranković koji je ocijenio da se radi o ,,kriminalnom aktu Crnogoraca”.

Ovaj događaj je bacio ljagu na partizanski pokret i Bar u cjelini, jer je ostao upamćen kao najveća egzekucija na tim prostorima. U SFRJ je ovo bila tabu-tema o kojoj se decenijama šutilo. Masovna grobnica žrtava barskog pokolja otkrivena je tek nakon više od pola vijeka. Otkrio ju je 17. septembra 1996. godine kosovski histričar, prof. dr. Zekeria Cana.

 

izvor: info-ks.net