OSLOBOĐENJE MOSTARA 14. FEBRUARA 1945.

Početkom 1945. Mostar je bio ključno uporište u njemačkoj obrambenoj “Zelenoj liniji” na južnom krilu, koja je štitila povlačenje grupe armija “E” iz Grčke i Srbije. U takvoj situaciji Vrhovni štab NOVJ odlučio je pokrenuti veliku “Mostarsku operaciju”.

Odbranu Mostara činile su 369. legionarska “vražja” divizija, koju su činili ostaci jedinica iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koja je početkom 1945. godine bila pretežno popunjena njemačkim vojnicima, 5 bojni 9. ustaškog zdruga, te italijanska fašistička legija “San Marco”, sastavljena od italijanskih dobrovoljaca odanih Musoliniju. U sklopu legije “San Marco” su djelovali četnici koji su se slobodno kretali bivšom italijanskom zonom na teritoriju NDH.

Tokom novembra i decembra 1944. godine, obruč oko Mostara je pojačan izgradnjom dodatnih bunkera, postavljanjem mina i bodljikave žice. Partizani su bili koncentrisani na zapadnom prilazu gradu na Neretvi pa su i najjača utvrđenja i barikade bile usmjerene u tom pravcu.

Stanje na frontu ostalo je nepromijenjeno sve do operacije “Bura”, prodora njemačkih i oružanih snaga NDH 27. januara 1945. prema Ljubuškom, Vrgorcu, Čitluku, Čapljini i Metkoviću. Njemačka vojska i ustaše su u dva dana vojnih djelovanja osvojili Ljubuški, Čitluk i Čapljinu. Nedugo zatim Vrhovni štab NOVJ izdao je naređenje 8. dalmatinskom korpusu da s glavninom svojih snaga krene prema Hercegovini te zajedno sa 9. dalmatinskom divizijom, koja je boravila u Hercegovini, i 29. hercegovačkom divizijom osvoji Široki Brijeg i Mostar. Snage NOVJ potisnule su neprijatelja iz Čapljine i Čitluka te su 4. februara zauzeli Ljubuški. Sutradan, 5. februara, štab 8. dalmatinskog korpusa naredio je izvođenje napada na Široki Brijeg (6. februara). Okosnicu napada na Široki Brijeg činila je 26. dalmatinska divizija.

U Širokom Brijegu se nalazilo više od 300 pripadnika njemačke vojske s teškim naoružanjem. Najjače neprijateljsko uporište bilo je na brijegu Vis, gdje se nalazio crkveni kompleks, čiji su stanovnici s oružjem u ruci pružali otpor. Franjevci, što milom što silom, bili su na položajima s oružjem u ruci. Samo manji broj svećenika nije se slagao s ustaškim režimom i ustašama. Posljedice su bile pogubne i velike za sve strane, a posebno za stanovnike crkvenog kompleksa.

Nakon žestoke borbe, 7. februara 1945., poslije podne, borci dijelova 11. dalmatinske brigade zaposjeli su i oslobodili crkveni kompleks. Među poginulim neprijateljskim vojnicima bilo je i 12 franjevaca. Njihovu smrt, prate kontroverze, jer je među njima bilo i onih koji se nisu slagali s ustašama, a prema nekim svjedočenjima, ubijeni su nakon zarobljavanja.

Dio njemačkih i ustaških snaga povukao se prema Mostaru. Ako se Mostar nađe pred osvajanjem, ostavljen je slobodan pravac prema Jablanici i Konjicu da bi se mogli povući dalje ka Sarajevu.

Nakon oslobođenja Širokog Brijega, partizani se odlučuju ubrzati operaciju oslobođenja Mostara. Okosnicu napada na Mostar činila je 26. dalmatinska divizija s pridodanim jedinicama 1. tenkovske brigade i 1. teške motorizovane artiljerijske brigade 8. dalmatinskog korpusa. U napadu na Mostar učestvovalo je vazduhoplovstvo NOVJ. Glavni pravac napredovanja je išao iz Širokog Brijega, u tri kolone: Bile – Goranci – Vihovići; Jastrebinka – Cim; te Dobrič – Ilići. Rezervni pravac je išao iz Čitluka prema Vardi, dok je tenkovska brigada djelovala na cesti Knešpolje – Mostar. Istovremeno, se kreće i na Nevesinje.

Osmi dalmatinski korpus ulazi u Mostar 14. februara 1945. godine, a neprijatelj se povlači na istočnu obalu Neretve. Po ulasku u grad najžešće borbe se vode u samom centru, oko hotela Bristol i Neretva. Mostovi su minirani i predodređeni za rušenje. Partizanski diverzanati, uz pomoć domobranskog oficira Grge Papca uspijevaju osujetiti taj plan i spašavaju mostove uklanjanjem eksploziva. Njemačka vojska je u rasulu – komandant 369. divizije, pukovnik Wetzel izvršava samoubistvo u Bišini kod Nevesinja. Komandant njemačkog garnizona u Mostaru major Becker se ubija ispred zgrade komande smještene u hotela Neretva.

Borbe u Mostaru trajale sve do večeri, oko 17 sati tenkovi 1. tenkovske brigade, jedinice 12. brigade i 1. dalmatinske proleterske brigade prešle su most Musala i ušle u istočni dio grada. Zatim dijelovi 11. dalmatinske brigade u kasnim večernjim satima prešli su Stari most i izbili u istočni dio grada Mostara. Zapadno od Mostara, 3. dalmatinska brigada je likvidirala kotu 684. i nastavila napredovati pravcem selo Orlac – selo Raštani koja je preuzela položaje 9. dalmatinske divizije s ciljem kontrolisanja pruge Mostar – Sarajevo. Nijemci i ustaše napuštaju odbranu Mostara i povlače se prema Konjicu. Jedinice NOVJ su ovladale u potpunosti lijevom obalom Mostara tek 15. februara 1945.

Dešavanja u gradu nakon oslobođenja

Pripadnici 29. hercegovačke divizije nakon nekoliko dana spalili su kuću i cjelokupan arhiv njemačke obavještajne službe u Mostaru. Odgovornost za spaljivanje navedene dokumentacije snosi trebinjski profesor Dimitrije Kurilić, koji je za vrijeme rata bio četnički ideolog u Trebinju. Nameće se zaključak da su Nijemci raspolagali dokumentima o njegovom ratnom putu kao i njegovih prijatelja u četničkom pokretu, te njegov odlazak u partizane, u redove 29. hercegovačke divizije. Iz tog razloga je sa svojom grupom političkih istomišljenika preduzeo akciju spaljivanja komprotirajuće dokumentacije njemačke obavještajne službe. Dimitrije Kurilić je nakon rata, 1949. bio profesor mostarske gimnazije. Ovdje se radi o klasičnom primjeru kako su mnogi pripadnici četničkog pokreta u Hercegovini prelazili u partizane, a naročito u 29. hercegovačku diviziju. Među njima su mnogi bili ubačeni kontraobavještajci koji su radili za Gestapo. Zbog opasnosti od kompromitacije nastojali su unišitit sve materijale koji su ih vezali za saradnju sa neprijateljem.

Prema dostupnim izvorima, partizani su prije ulaska u Mostar imali spisak “političkih sumnjivih osoba”. Već 14. februara oko 15.30 sati, u franjevački samostan upalo je nekoliko partizanskih oficira koji su razgovarali s franjevcima. Fra Lea Petrovića je ispitivao partizanski oficir, i nakon što je otišao ostavio je dva partizana kako bi pazili franjevce. Oko 17.30 sati došao je Brana Popadić, koji je obavljao dužnost opunomoćenika OZN-e pri 12. hercegovačkoj brigadi. Popadić je naredio franjevcima da se okupe u jednoj sobi, zatim ih je ispitivao i popisivao te je naredio da čekaju njegov povratak i izišao iz samostana te izdvojio fra Jozu Bencuna, fra Lea Petrovića, fra Rafu Prusinu, fra Bernardina Smoljana, fra Grgu Vasilja, fra Kažimira Bebeka i fra Nenada Pehara. Na izlazu iz samostana Brana Popadić je naredio da se navedena sedmorica franjevaca vežu žicom i odveo ih prema izlazu iz grada. Njihovu likvidaciju je izvršio mostarski kovač Mujo Đikić. Naređenje za likvidaciju mostarskih franjevaca došla je preko OZN-e.

Zanimljivo je istaći, da su tadašnji visoki partijski dužnosnici, odnosno visoki partijski dužnosnik Avdo Humo i član Oblasnog Komiteta KPJ za Hercegovinu, Vaso Miskin Crni, bili zainteresovani za sigurnost fra Lea Petrovića jer je spasio mnoge Jevreje i Srbe u Mostaru u razdoblju od 1941. do 1943. godine, a zaslužan je za spašavanje Olge Humo rođene Ninčić, supruge Avde Hume.