ANTE PAVELIĆ – poglavnik

Dana 28.12.1959. godine, u Madridu je umro Ante Pavelić, poglavnik tzv. Nezavisne države Hrvatske.  Čovjek čiji su zločini užasavali čak i Hitlerove pse rata.

Iza njega su ostale dvije neupitne činjenice: On, Ante Pavelić, jedan je od najgorih zločinaca u historiji hrvatskog naroda. Nezavisna Država Hrvatska jedan je od najsramotnijih i najtragičnijih političkih projekata u hrvatskoj političkoj historiji.

Iza Ante Pavelića nije ostalo ništa što bi civilizovan svijet mogao priznati kao domet. Ostali su rasni zakoni, konclogori, genocid, teror, pljačka, prodaja državnog teritorija, izvlačenje velikog dijela naroda na Bleiburg, savezništvo s Hitlerom: NDH se ne pamti UGLAVNOM po tome, nego SAMO po tome, pa ipak kult poglavnika, premda realpolitički marginalan, nije odumro.

***************

Rođen je 14. jula 1889. godine u Bradini pored Konjica, u većinski pravoslavnom mjestu gdje je njegov otac, Ličanin iz Krivog Puta pored Senja, radio na izgradnji pruge. Njegova porodica i dalje se često selila dok je on bio dječak. Tako je početno obrazovanje stekao mektebu u Jezeru kod Jajca. Pavelićeva povezanost s Bošnjacima postat će očita za vrijeme NDH, kad su oni činili jedan od oslonaca poretka. Sjetimo se samo da je na današnjem Trg žrtava fašizma u Zagrebu podignuta velika džamija, a da su braća Osman i Džafer Kulenović bili dopredsjednici Vlade NDH i prvi ljudi do Ante Pavelića.
Osnovnu školu pohađao je u raznim mjestima po Bosni i Hercegovini, zavisno gdje je radio njegov otac. Gimnaziju pohađa u Travniku, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910. i maturirao.
Pavelić je kasnije u Zagrebu stekao visoko obrazovanje završivši Pravni fakultet. Godine 1915. postao je doktor prava u dobi od svega 26 godina. Učlanio se u desničarsku Hrvatsku stranku prava s kojom je postao i zastupnik u jugoslovenskoj skupštini, i prisustvovao je atentatu na Stjepana Radića.

Nakon Šestojanuarske diktature Pavelić napušta Zagreb i odlazi u Bugarsku gdje sarađuje sa VMRO. Naredne godine u Italiji osniva UHRO (Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija).

Desetoga aprila 1941. Pavelić je Benitu Mussoliniju usmeno obećao velike dijelove Dalmacije, ostrva, zaleđe. To je značilo ustupanje Istre, Rijeke, niza sjevernodalmatinskih otoka, dijela Ravnih kotara, Italiji. S druge je strane Pavelić dobio pravo nad Bosnom i Hercegovinom, no to se pokazalo danajskim darom. Pavelić je, naime, htio etnički čistu hrvatsku državu. S Bošnjacima stvar je „riješio“ tako da ih je proglasio Hrvatima islamske vjere, no u državi mu je ostalo i više od dva miliona Srba, 40.000 Jevreja i još više Roma.

Nezavisna država Hrvatska u osnovi je bila izraz Pavelićevih političkih zamisli. One su bile jednostavne: fizička eliminacija Srba, Jevreja, Roma, komunista, pa i lijevih haesesovaca ili nekomunista koji su mu pružali otpor. Bila je to zemlja logora, prijekih sudova. Pavelić je uspostavio i sistem masovnih egzekucija u kojemu su stradali ljudi koji s politikom nisu imali nikakve veze. Njegovim stupanjem na vlast, ratna pozornica u Hrvatskoj – to de facto znači i Bosni i Hercegovini – postaje poprište najkrvavijeg rata što su ga ovi prostori ikada vidjeli…
Krajem aprila, NDH, po uzoru na Njemačku, usvaja rasne zakone. U avgustu Jasenovac prima prve logoraše a širom zemlje počinju pokolji. Najveći Pavelićev zločin bio je logor Jasenovac, u kojemu je ubijeno između 70 i 90 hiljada ljudi.
Pavelićevo nasilje razbuktalo je ustanak i višestruko ojačalo partizanski pokret. Bez Pavelića i ustaša otvoreno je pitanje koliko bi ljudi prešlo komunistima.

U maju 1945. Pavelić je uoči dolaska partizana pobjegao iz Zagreba, i uz pomoć Vatikana došao do Argentine. Evita Peron omogućila je Paveliću da postane vlasnik unosne argentinske kompanije za izgradnju stanova, ali se nastavio baviti i politikom.
Jugoslavija je 1951. godine od Perona zahtijevala Pavelićevo izručenje. Međutim, Peronova je vlada odgovorila da se osoba s tim imenom ne nalazi na njenom teritoriju. Jugoslaviji su bili potrebni dokazi da se on ipak krije u Argentini. Zbog toga su, navodno, sklopili tajni pakt s Milanom Stojadinovićem. Stojadinović je trebao raditi protiv Pavelića, a ako uspije, jugoslavenske će vlasti poboljšati materijalne uvjete njegovoj sestri u Beogradu, pustiti iz zatvora njegova brata Dragomira Stojadinovića, osuđenog na 15 godina robije, i omogućiti mu slobodan odlazak iz Jugoslavije. Stojadinović ga je pronašao, uspješno mu se približio, čak su 1954. Stojadinović i Pavelić postigli dogovor o mirnom razlazu Srba i Hrvata, što je Pavelića kompromitiralo kod dijela ustaške emigracije.

Organizacija atentata na njega potom je prepuštena jugoslovenskoj tajnoj policiji. I srpska i hrvatska UDBA odvojeno su pripremale atentat na Pavelića. Također je i izraelska tajna služba MOSSAD planirala poglavnikovu likvidaciju.

Desetog aprila 1957. godine, cijela hrvatska kolonija slavila je Dan NDH. Nakon proslave, na povratku kući, u Pavelića je pet hitaca ispalio četnički emigrant crnogorskog porijekla Blagoje Jovović. On je sam isplanirao atentat i pritom čak tri puta promašio. Dva su pogodila Pavelića, jedan ga je pogodio u rame a drugi u nogu, nakon čega je odmah pao na zemlju. Preživjeli Pavelić kasnije je prebačen u Frankovu Španiju.

Umro je 28.12.1959. u Madridu, u bolnici koja se zvala „Hospital Alemán“ („Njemačka bolnica“) i nalazila se u madridskoj četvrti Mirasierra. Danas se bolnica na tom istom mjestu zove „Hospital Ruber Internacional“. Sahranjen je na madridskom groblju San Isidro, u blizini stadiona „Vincente Calderon“ omiljenog Frankovog fudbalskog kluba Atletico Madrida.

Izvor: express.hr i narod.hr