KRBAVSKA BITKA – katastrofa hrvatskog plemstva

Bitka na Krbavskom polju vođena je 9. septembra 1493. između hrvatskih snaga i osmanske vojske na području Krbavskog polja kod Udbine u istočnom dijelu Like. Hrvatske snage je predvodio Emerik Derenčin, hrvatski ban, a Osmanlije Hadum Jakub-paša, bosanski sandžak-beg. Bitka je završila pobjedom Osmanlija, a u poraženoj hrvatskoj feudalnoj vojsci dio je ubijen u samoj bitki, dio zarobljen, dio se utopio u rijeci Krbavi, a tek manji broj se uspio spasiti.

Osvajanjem Bosne 1463. godine osmanske čete su se pojavile na granicama Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva. Osmanski akindžijski odredi su provaljivali i u primorske dijelove Hrvatske, Krbavu i Slavoniju, a kasnije i u slovensko područje sve do Koruške i Štajerske. Ovakva strategija imala je višestruku svrhu – izviđanje i prikupljanje informacija o novim krajevima, plaćanje pogranične vojske, te unošenje nemira i straha na susjedna područja. Tako bi se na efikasan način pripremao teren za nadolazeću invaziju redovne vojske.

Akindžije su spadali u rod lake konjice, bili su naoružani sabljama, a počesto i kopljima i lukovima i strijelama, a pratio ih je glas vrsnih boraca. U svaki pohod išlo bi od pet do deset hiljada konjanika. Njihova brzina i pokretljivost, u kombinaciji s brdovitim i šumovitim terenima, činili su ih praktično nevidljivima i neuhvatljivima po upadu. Tek bi napad na naselje otkrio njihovu prisutnost, pa je odbrana bila skoro nemoguća. Jedini način da ih se uhvati i eliminiše bio bi na povratku kada su zbog tereta plijena i ljudstva bili znatno sporiji i uočljiviji. Jedan takav upad hrvatska bansko-feudalna vojska je u povratku osujetila i do nogu porazila 10.000 akidžija i oslobodila sve zarobljenike. Nakon te bitke Osmanlije dvije godine nisu vršili upade.

Bosanski sandžak-beg Jakub-paša je cijelu 1492. godinu proveo u pripremama za osvetu zbog ovog poraza. U pohod je krenuo u julu 1493. godine od Jajca dolinom Sane prema Uni, i dalje dolinom Korane prema Kupi, i preko Novog Mesta dopro na sjever sve do Celja. Prilikom povratka iz Slovenije, opustošili su i Hrvatsko zagorje.

Jakub-paša je prikupio je velik plijen, s kojim se vraćao preko Modruša (kod današnjeg Ogulina) ka Udbini. Na tom putu dočekala ga je hrvatska vojska pod vodstvom bana Emerika Derenčina. Procjenjivali su da će plijenom i robljem natovarena osmanska vojska biti lak protivnik te da je pobjeda sigurna, a plijen bogat.

Hrvatsku vojsku je činilo oko 3000 konjanika i oko 9000 slabo naoružanih pješaka. Osmanlija je moglo biti oko 6000, ali su osmanske jedinice, iako malobrojnije, bile nadmoćnije u konjici i sastavljene od iskusnih ratnika. Saznavši da ga na Krbavskom polju očekuje brojna hrvatska vojska, Jakub je paša predložio da uz sporazum mirno napusti Hrvatsku. Uvjeren u snagu i brojnost svoje vojske ban je Derenčin zatražio da se puste svi zarobljeni kršćani preda sav plijen. Do dogovora nije došlo, te su se obje vojske počele pripremati za okršaj.

Ban Derenčin je, uvjeren u snagu svojih boraca, nametnuo bitku na otvorenom polju, odbivši prijedloge svojih plemića da Osmanlije dočekaju u klancima. Jakub je paša učinio dva taktička poteza. Prvo je naredio da se pobiju svi zarobljeni kršćani koje je osmanska vojska vodila sa sobom, čime je spriječio da se zarobljeni kršćani ne pridruže neprijatelju u nekom trenutku bitke. I drugo, Jakub je paša poslao dio svojih konjanika u šumu preko rijeke Krbave kako bi zaobišli i iz pozadine napali hrvatsku vojsku.

Bitka se vodila izbliza, i nije bilo inače uobičajenih manjih čarki prije same bitke. Osmanlije su konjicom snažno napali prve redove hrvatske vojske, sastavljene uglavnom od pješadije a zatim su se počeli povlačiti prema skrivenim konjanicima koji su čekali u zasjedi skrivajući se u šumi. Nakon što su na ovaj način razbili lijevo krilo, Osmanlije su bez problema savladali ostatak hrvatske vojske.

Od hrvatskih plemića tom su prilikom poginuli knezovi Ivan Frankopan Cetinski, Nikola Frankopan Tržački, Petar II Zrinski, Karlo Gusić, knez krbavski, te Juraj Vlatković, ban jajački, dok se Bernardin Frankopan Modruški uspio spasiti bjekstvom. Ban Emerik Derenčin je zarobljen.

Ubrzo po dolasku u Bosnu Jakub-paša je pokušavao dobiti otkupninu za zarobljene plemiće. Ban Derenčin stupio u vezu s dubrovačkim trgovcima moleći ih da se obrate ugarskom kralju Vladislavu II. za pomoć u skupljanju otkupnine. Kasnije je odveden u Carigrad, gdje je i umro.

Nakon bitke Osmanlije nisu osvojile veće dijelove Hrvatske, prvenstveno zato što su njihovi tadašnji ratni planovi bili usmjereni osvajanju na sjeverozapad, prema srednjoj Evropi. Osim toga, uspješni vojskovođa i pobjednik na Krbavskom polju, Jakub paša, za nagradu je premješten u Rumeliju, što je svakako uticalo na daljnji tok osmanskih ratova i osvajanja. Ipak, veliki gubitak plemstva te osjećaj opće nesigurnosti potaknuli su daljnja iseljavanja stanovništva s prostora Like i Krbave. Usljed gubitka stanovništva taj se prostor nije dugo mogao braniti te je 1527. godine konačno i došao pod osmansku vlast.