POLITIČKA EMIGRACIJA NAKON REZOLUCIJE INFORMBIROA

Završetkom Drugog svjetskog rata, Tito je u Jugoslaviji nastojao uspostaviti socijalizam po uzoru na Sovjetski Savez, sklapajući ugovore prijateljstva i saradnje, kako sa Sovjetima, tako i s ostalim državama sovjetskog bloka. Staljin je pokušavao kroz tu saradnju zagospodariti svim područjima jugoslavenskog političkog i društvenog života. Onoliko koliko je SSSR htio kontrolisati Jugoslaviju, toliko je jugoslavensko vodstvo smatralo kako bi njen odnos sa SSSR-om trebao biti ravnopravan. Staljin to nije mogao tolerisati, stoga dolazi prvo do diplomatskih razmirica, najviše kada jugoslavensko rukovodstvo donosi samostalne odluke, a sovjetske savjetnike shvata doslovno savjetnicima, smatrajući kako pri tome ne mora prihvatiti svaki njihov savjet.

Istočni blok

Diplomatski sukob je eskalirao na sastanku Informbiroa kada su vođe komunističkih zemalja usvojili „Rezoluciju o stanju u Komunističkoj partiji Jugoslavije“. KPJ je bila optužena za antisovjetizam i odstupanje od lenjinističke teorije partije, zbog manjka demokratije unutar partije i zbog odbijanja da prihvati kritiku. U osmoj tački Rezolucije navedena je najozbiljnija optužba, u kojoj se tvrdi da su se rukovodioci KPJ pošli putem otcjepljenja od jedinstvenog socijalističkog fronta protiv imperijalizma, putem izdaje međunarodne solidarnosti radnog naroda i putem prelaska na pozicije nacionalizma.

Raskid SSSR s Jugoslavijom dogodio se tamo gdje se najmanje očekivao s obzirom na činjenicu da je upravo rukovodstvo KPJ bilo najvjernija i najdosljednija „sekcija“ unutar međunarodnog radničkog i komunističkog pokreta. Nijedna zemlja bloka nije bila dogmatičnija i beskompromisnija od Jugoslavije u provođenju svih staljinističkih modela iz SSSR-a. Akcijski programi eliminacije političke opozicije u Jugoslaviji, praćeni nacionalizacijom i kolektivizacijom te obračunima s nacističkim kolaborantima i „narodnim neprijateljima“, bili su u kratkom roku radikalno provedeni, počevši i završivši mnogo ranije od ostatka zemalja istočnoevropskog bloka.

Staljin je očekivao kako će istinski komunisti tzv. „zdrave snage“ unutar KPJ shvatiti poruku Rezolucije i zbaciti tadašnje Titovo vodstvo. Računao je na velik uticaj njegove karizme među jugoslavenskim komunistima te je očekivao da će se rukovodioci KPJ brzo povući, da će žrtvovati „sumnjive marksiste“, prepustiti ih njemu na milost, ili nemilost, te da će započeti čistka koja će na kraju doći glave Tita i Kardelja. To je bila jedina Staljinova strategija.

Na Petom, vanrednom, kongresu KPJ (21-28. juli 1948.) jugosloveni su odlučno i jednoglasno odbili Rezoluciju Informbiroa kao „netačnu, nepravilnu i nepravednu“. Uz odbijanja optužbi, gotovo svaki delegat u raspravi zaklinjao se na vjernost SSSR-u i Staljinu. Sam Tito završio je svoj referat s „nepokolebljivom vjernošću nauci Marxa-Engelsa-Lenjina-Staljina“. Uz ovacije Titu i KPJ, delegati su skandirali parolama „živio vođa naprednog čovječanstva drug Staljin“, nakon čega je dugo skandirano „Staljin-Tito“. Odanost Staljinu će se isticati još godinu dana nakon Petog kongresa.

Ono što je Staljin očekivao, a to je bila smjena rukovodstva KPJ unutar same sebe i povratak zemlje na put prijateljstva s SSSR-om i zemljama „narodne demokracije“, nije se događalo. Za neuspjeh te strategije su okrivljeni sekrtetar partije Andrej Ždanov i ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov. Na prelazu 1948. i 1949. godine Staljin je počeo uobličavati novu taktiku rušenja jugoslavenskog rukovodstva koja je obuhvatala ekonomsko iscrpljivanje Jugoslavije, vojnosubverzivne akcije na granicama i poticanje unutrašnjih nereda i nasilja u zemlji.

Donošenjem Rezolucije počeo je nadzor i progon Jugoslavena koji su se s njom slagali. Kako se na početku o Rezoluciji otvoreno govorilo i raspravljalo, oni koji su zauzeli jugoslavenski stav o Rezoluciji, ostavljeni su na miru. Protivnici su odmah bili izolirani, degradirani ili isključeni. U početku su te sankcije bile shvatane kao obične disciplinske mjere, no kako se sukob zaoštravao, sve je više ibeovaca bilo hapšeno. Poslije hapšenja optuženi su prolazili kroz istražni postupak koji je često trajao i po nekoliko mjeseci. Svrha istrage bila je otkriti eventualne veze između zatvorenika i ibeovaca na slobodi. Poslije istrage određena komisija UDB-e optužene bi obično kažnjavala da određeno vrijeme provedu na „društveno korisnom radu“, a to gotovo nikada nije bilo manje od dvije godine. Većina ibeovaca dobivali su znatno duže kazne, od četiri do šesnaest godina zatvora. Prosječna kazna iznosila je deset godina.

Arso Jovanović sa Titom

Početkom augusta 1948. godine general-pukovnik Arso Jovanović, načelnik Vrhovnog štaba tokom rata, a nakon rata načelnik Generalštaba Jugoslavenske armije, s general-majorom Brankom Petričevićem-Kađom i pukovnikom Vladom Dapčevićem, pokušao je pobjeći u Rumuniju, pošto nisu uspjeli organizovati državni udar. Jovanović je bio ubijen pri prelasku jugoslavensko-rumunske granice blizu Vršca, a druga dvojica su bili uhvaćeni i pritvoreni. Taj pokušaj državnog udara zaoštrio je jugoslavenski stav prema unutrašnjim prosovjetskim snagama.

Za cijelo vrijeme trajanja sukoba dogodilo se 7.877 graničnih incidenata, u kojima je poginulo sedamnaest jugoslavenskih graničara. Također, Sovjeti i njihovi saveznici ubacili su u Jugoslaviju razne diverzante, koji su izazvali smrt stotinjak Jugoslavena. Uhapšeno je i kažnjeno 16.288 osoba, iz Partije je u razdoblju 1948-1955. godine izbačeno preko 308.000 ljudi, dok se u emigraciji u socijalističkim zemljama tokom sukoba (i poslije) našlo 4.928 osoba.

Koliko zbog učinkovite i represivne akcije tadašnje UDB-e, te koliko zbog njihove relativne malobrojnosti, ibeovci u Jugoslaviji nikada nisu razvili mogućnost otvorene, učinkovite konfrontacije režimu, iako su konkretni i ozbiljni pokušaji postojali. Oni koji su podržali Staljina u Jugoslaviji bili su jednako uvjereni u uspjeh svrgavanja Tita kao i oni koji su to namjeravali činiti izvan zemlje. Važan uzrok odlaska u emigraciju bila je i pripadnost nekoj nacionalnoj manjini jer su se pripadnici tih manjina osjetili izloženima političkom pritisku. Iz Jugoslavije je nakon izlaska Rezolucije Informbiroa emigriralo oko 2.400 ljudi. Dvije zemlje u kojima se nalazilo najviše emigranata (Bugarska i Albanija), bile su baš one dvije susjedne države s kojima je Jugoslavija pokušala ostvariti najprisnije (čak do ujedinjenja) odnose.

Ibeovska emigracija formirala se i od osoba koje su radile u ambasadama ili konzulatima u socijalističkim zemljama, potom od pitomaca, studenata i učenika koji su bili u sovjetskim vojnim i civilnim školama te su tamo i ostali, kao i od građana Jugoslavije koji su se nastanili u tim zemljama prije izlaska Rezolucije Informbiroa te osoba koje su zbog političkih ili bilo kojih drugih razloga pobjegle iz Jugoslavije.

Organizovanje brojnih „jugoslavenskih komunističkih“ političkih struktura u socijalističkim zemljama, naročito u SSSR-u, imalo za cilj stvaranje paralelnog političkog života, po načelu vlade u egzilu. Ipak, tako čvrsta struktura nije postojala. Pristup prema jugoslavenskim “hereticima” kretao se u rasponu moguće vojne intervencije, pa do diverzantskih akcija, ekonomskog pritiska.

Rijetko su postojala jasna rukovodstva ili, još manje, isprofilirani pojedinci koji bi rukovodili radom političkih organizacija ovog tipa. Nekoliko je razloga: neuspjeh brzog i masovnog prevrata u KPJ koji je trebao postaviti na čelo Partije stare boljševike Andriju Hebranga i Sretena Žujovića, glavne kandidate za rukovodeće položaje u KPJ; smrt i neuspjeh bijega Arse Jovanovića, načelnika generalštaba Jugoslavenske armije te hapšenje generala Branka Petričevića i pukovnika Vlade Dapčevića; nepostojanje istaknutih ličnosti, pristalica Rezolucije Informbiroa oko kojih bi se mogla okupljati emigracija.

Kroz rukovodstva emigracije u kratkom roku prošlo preko 150 emigranata, dok se u stalnom rukovodstvu nalazilo 48 osoba. Mnogi od tih tzv. rukovodilaca učestvovali su na partijskim kongresima u socijalističkim zemljama kao „predstavnici Jugoslavije“.

Emigracija se bavila ili političko-propagandnim ili špijunsko-diverzantskim radom. Uključivanje u političku djelatnost u socijalističkim zemljama podrazumijevalo je participiranje u omladinskim, sindikalnim i sportskim organizacijama, društvima prijateljstva sa SSSR-om i drugim zemljama, članstvu u komunističkim partijama tih zemalja.

Propagandni sektor djelovao je preko štampanja emigrantskih listova i letaka ibeovskog karaktera te djelovanja radio-stanica koje su emitirale antijugoslavenski sadržaj. Ibeovska emigracija štampala je 9 listova sa zajedničkom tiražom od 50.000 komada. Dokumenti navode podatak da je u uredništvima tih listova radilo 72 emigranta, uz obvezu da je „skoro svaki emigrant bio dužan da napiše jedan antijugoslavenski članak“. U Jugoslaviju je raznim kanalima ubacivano i do 5000 kg ilegalnog materijala. Na radio stanicama, koje su emitovale emisije ili čitav program (radio-stanica Slobodna Jugoslavija) antijugoslavenskog sadržaja, radilo je 74 emigranta. Djelovalo je još 98 propagandnih centara smještenih u svim socijalističkim zemljama, u kojima su djelovala 402 rukovodioca iz ibeovske emigracije. U diverzantskim akcijama učestvovalo je 713 emigranata, koji su ilegalno ubačeni u Jugoslaviju.

Smrću Staljina u martu 1953. godine prestaje faza najoštrijeg pritiska na Jugoslaviju od strane SSSR-a i ostalih socijalističkih zemalja. Jugoslavija je iz sukoba izašla kao pobjednik. Ova činjenica izrazito se negativno odrazila na moral i političku aktivnost informbiroovske emigracije gdje je prestala otvorena neprijateljska djelatnost i u njenim redovima nastaje proces diferencijacije.

U razdoblju prije normalizacije odnosa (1955. godine) u zemlju se vratilo 104 povratnika kojima nije suđeno, dok su 144 osobe osuđene (57 špijunaža, 30 dezerterstvo iz Jugoslavenske armije, Narodne milicije ili UDB-e te 57 za ostala krivična djela). Najviše osoba vratilo se odmah nakon normalizacije odnosa, čak 76% ukupnog broja povratnika.

Nakon normalizacije odnosa (do 1956) šokirani i razočarani ibeovski emigranti, u skladu sa novim odnosima Jugoslavije i SSSR-a, dijele se na:

– izrazito neprijateljski raspoložene emigrante, koji nastavljaju s aktivnom antijugoslavenskom djelatnošću u obliku pojačanog propagandnog djelovanja i kampanje protiv repatrijacije;

– grupaciju emigranata koji su se politički pasivizirali i još uvijek se ne namjeravaju vratiti u Jugoslaviju zbog različitih razloga (strah od odgovornosti nakon povratka u zemlju, porodični razlozi i dr.);

– „pozitivne“ emigrante koji se odlučuju za povratak u Jugoslaviju i koji odobravaju politiku Jugoslavije. Ukupno 1026 osoba vratilo se do kraja 1957. godine.

U ovom razdoblju prestaju diverzantske i špijunske aktivnosti informbiroovske emigracije (izuzev Albanije) i dolazi do raspuštanja većine emigrantskih organizacija, ukidanja velikog broja listova i gašenja emisija te radio-stanica koje su emitovale antijugoslavenski program.

Tako je SSSR de facto javno ukinuo formalne ibeovske emigrantske strukture, ali je prikriveno podržavao emigrante dajući im dobra radna mjesta, stipendije za školovanje, priznajući činove iz JA, rješavajući njihova stambena pitanja itd. Politika Jugoslavije prema ibeovskoj emigraciji svodila se na insistiranje na repatrijaciji emigranata koji su se namjeravali vratiti u Jugoslaviju te ustrajavanju na eliminaciji „negativnih“ emigranata iz institucija jugoslavenskih nacionalnih manjina i onih čija je djelatnost vezana za međunarodne odnose.