1. MART – DAN NEZAVISNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE
Nakon što su Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost od SFRJ 1991. godine, predstavnici Stranke demokratske akcije (SDA) i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BIH) su u skupštini Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine 15. oktobra 1991. godine, preglasavanjem poslanika Srpske demokratske stranke (SDS) donijeli Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine. Tim aktom je skupštinska većina u parlamentu Bosne i Hercegovine odlučila da se povuku bosanski predstavnici iz rada saveznih organa Jugoslavije dok se ne postigne dogovor između svih republika koje sačinjavaju SFRJ.
U Skupštini Bosne i Hercegovine, srpski poslanici tada su oštro reagirati na Akt o reafirmaciji suverenosti. Predsjednik SDS Radovan Karadžić pozvao je na bojkot referenduma – pamte se njegove riječi kojima je u tom periodu u Skupštini BiH zaprijetio:
“Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak”.
Odgovorio mu je prvi predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, dodajući, između ostalog, „da takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić neće više niko“.
Nakon toga, Srpska demokratska stranka je započela osnivanje tzv. Srpskih autonomnih oblasti, a 9. i 10. novembra 1991. je sprovela referendumom o osnivanju tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine kao sastavnog dijela Jugoslavije. Vlasti Bosne i Hercegovine su ovaj referendum proglasile nevažećim.
Briselskom Deklaracijom o Jugoslaviji od 17. decembra 1991., na temelju preporuka međunarodne Arbitražne komisije, kojom je predsjedavao Robert Badinter, konstatovana je disolucija SFRJ i tadašnje republike su pozvane da se do 23. decembra 1991. izjasne o nezavisnosti. Republike su dobile obećanja da će do 15. januara biti i međunarodno priznate. Tri dana prije isteka spomenutog roka, tačnije 20. decembra 1991., koalicija SDA i HDZ BIH podnijela je traženi zahtjev, a sutra je tzv. Skupština srpskoga naroda donijela odluku o osnivanju tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine.
Skupština SR BiH je 25. januara 1992. donijela odluku o raspisivanju referenduma o nezavisnosti, koju su podržali SDA i HDZ BiH. SDS-a u svemu tome nije bilo, jer su Srbi u međuvremenu donijeli proveli u djelo odluku o osnivanju tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine, koja je proglašena 9. januara 1992. Održavanje referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine je najavljeno za 29. februara i 1. marta 1992. godine.
Referendumsko pitanje je glasilo:
“Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”
HDZ BiH imao je primjedbu na referendumsko pitanje i postavio je zahtjev za nacionalnim kantonima. Iako to pitanje nije razmatrano u Skupštini SR BiH, prihvatila ga je međunarodna zajednica i kasnije je ponuđeno u raznim planovima i prijedlozima. Prijedlog HDZ BiH za referendumsko pitanje bio je sljedeći:
“Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?”
Bez obzira na to što je SDA odbila promijeniti referendumsko pitanje, HDZ BiH, kao i službeni Zagreb, i dalje je u potpunosti podržavao nezavisnost Bosne i Hercegovine, te je 25. februara 1992. pozvao Hrvate da izađu na referendum i glasaju za samostalnu, cjelovitu, suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu. Veliku ulogu u svemu tome odigrala je katolička crkva sa nadbiskupom Vinkom Puljićem koji je pozvao Hrvate Bosne i Hercegovine da glasaju za nezavisnost.
Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je 29. februara i 1. marta 1992. Predstavnici Srpske demokratske stranke su pozvali pripadnike srpskog naroda da bojkotuju referendum. U općinama koje su bile pod kontrolom SDS, koja je na sve načine opstruirala održavanje referenduma, glasanje nije moglo biti održano, pa su biračka mjesta otvarana u najbližim mjestima u kojima su građani mogli glasati. Karadžićeva je SDS zabranila Srbima da učestvuju u referendumu pa je postavila i barikade na cestama kako glasačke kutije ne bi mogle biti dostavljene na područja pod njihovom vlašću.
U ustaničkim Šekovićima se nije moglo glasati, nije se moglo glasati ni u Šipovu, Drvaru, Bosanskom Grahovu… U Trebinju je predsjednica referendumske komisije, Medžida Kreso morala kroz prozor pobjeći s referendumskim listićima kako bi ih donijela u Sarajevo.
Ipak, na referendum je izašlo na hiljade Srba u većim gradovima, a prema nekim procjenama najmanje 10 % građana srpske nacionalnosti je izašlo i glasalo na referendumu. Izašli glasači su gotovo jednoglasno glasali “za”.
SDS je pokušala osporiti rezultate referenduma navodeći da je do bio referendum samo dva naroda. Međutim, arbitražna komisija Evropske zajednice nije tražila izjašnjavanje naroda već izjašnjavanje građana pa je ovaj zahtjev SDS odbačen kao neosnovan.
Na referendum je ukupno izašlo 2,073,568 građana. Za nezavisnost se opredijelilo 2,061,932 (99.71%) građana. Protiv je bilo 6,037 (0.29%). Nevažećih ili praznih listića je bilo 5,227 (0.25%).
Na osnovu ishoda referenduma EZ je 6. aprila 1992. priznala Republiku Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i suverenu državu, a dan poslije (7. april 1992.) Sjedinjene Američke Države, a zatim je naša zemlja primljena u članstvo Ujedinjenih nacija, 22. maja 1992. godine.
Te 1992. godine, ujedno i prve ratne godine, 76 država svijeta priznalo je Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu, a prvo je to učinila Bugarska i prije referenduma 31. januara 1992. godine.
