14. VANREDNI KONGRES SKJ – početak kraja Jugoslavije
U beogradskom centru „Sava“ je 20. januara 1990. godine započeo 14. vanredni kongres Saveza komunista Jugoslavije koji je trajao dva dana, do 22. januara 1990. godine. U radu Kongresa su učestvovali delegati iz svih tadašnjih jugoslavenskih republika i pokrajina, kao i partijsko izaslanstvo Jugoslovenske narodne Armije. Bio je to, po mnogima, početak definitivnog kraja Jugoslavije.
Unutar Saveza komunista Jugoslavije je kuhalo. Sjednice Partije 1989. i 1990. godine bile su praćene kao trileri. Gledala ih je napeto cijela tadašnja država jer je postajalo sve jasnije da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija raspada.
Slovenija, koja je imala najrazvijeniji autonomistički pokret, već je jednom nogom bila izvan Jugoslavije. Parola dana bila je “Slovenija, moja dežela”. U Hrvatskoj je vladala tzv. hrvatska šutnja. Savez komunista Hrvatske nije se htio otvoreno suprotstaviti Miloševiću.
Milošević je htio manipulirati kongresom. On nije bio ni za kakav politički dogovor, zato ničim nije ni bio zadovoljan. Silom je htio nametnuti svoje političko rješenje. Imao je samo jedan cilj – stvaranje velike Srbije. Tad se znalo da se Jugoslavija bez Tita, Armije i partije ne može održati, a Milošević je tu situaciju htio iskoristiti.
Prethodno je Slobodan Milošević u nizu pučeva koji su nazvani „antibirokratskom revolucijom“ srušio rukovodstva Kosova, Vojvodine i Crne Gore, a na Kongresu SKJ htio je zacementirati svoju svemoć i na saveznom nivou.
Na kongresu je htio ozakoniti pravilo „“jedan čovjek – jedan glas“ (pravilo protiv kojega su sada bosanski Srbi izričito protiv) , dok je slovenska strana predlagala niz reformi, od ukidanja zakonske kazne za takozvani verbalni delikt do potpune konfederalizacije. No kako je Milošević imao većinu delegata pod svojom kontrolom, svi su slovenski prijedlozi odbacivani većinom glasova, a svako od tih odbacivanja bilo je popraćeno euforičnim pljeskom delegata iz Srbije, Crne Gore, Vojvodine i Kosova, odreda Miloševićevih ljudi.
Nakon dva dana verbalnog rata između Srba i Slovenaca, Slovenci se nisu htjeli pomiriti s takvom majorizacijom, pa je 22. januara 1990. u 22:30, slovenski lider Milan Kučan, u znak pozdrava, pružio ruku Milanu Pančevskom koji je vodio sjednicu i krenuo prema izlazu iz dvorane. Slijedilo ga je svih 106 slovenskih delegata. Odlazak Slovenaca ispraćen je aplauzom, da bi drugog dana 14. kongresa skup napustili Hrvati, koje je predvodio Slobodan Lang, nakon što je lider SKH Ivica Račan zbog Miloševićevih pritisaka pobjegao u Zagreb.
Istu noć, oko dva sata iza pola noći, i delegacija Bosne i Hercegovine predvođena Nijazom Durakovićem donijela je zajedničku odluku da napusti Kongres.
To je bio kraj Saveza komunista Jugoslavije.
