„FENIKS“ – upad ustaških terorista kod Bugojna 1972. godine
Sedamdesete godine prošlog vijeka obilježio je veliki broj ustaških terorističkih ataka širom svijeta. Na meti su bile institucije i objekti koji su u svom nazivu imali riječ Jugoslavija, a nisu se libili ni da ubijaju one koji nisu podržavali njihove ekstremne akte i ideje. U jednom trenutku ustaška emigracija odlučila je da podigne ustanak u Jugoslaviji. Vjerujući da je nezadovoljstvo komunističkim vlastima u SFRJ toliko veliko da je dovoljan mali podsticaj da izbije pobuna, grupa od 19 pripadnika ustaške emigrantske organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB) u ljeto 1972. upala je na teritoriju SFRJ kako bi izazvala ustanak. Bili su uvjereni da će njihov upad obični ljudi dočekati sa oduševljenjem. Tu su se prevarili.
Na teritoriju SFRJ 20. juna 1972. godine ilegalno je upalo 19 naoružanih terorista iz Australije, Njemačke i Austrije. Bili su članovi Hrvatskog revolucionarnog bratstva. Dobili su naziv Bugojanska grupa po mjestu gde su se koncentrisali. Cilj im je bio da organizuju „gerilu, vrše diverzije“ i čine teror, odnosno da podignu ustanak protiv jugoslovenske vlasti, sruše državu i „obnove Nezavisnu Državu Hrvatsku“. Oni su svoju akciju nazvali „Feniks“.
Ovu terorističku grupu, prethodno naoružanu i obučenu u logorima u Zapadnoj Njemačkoj, predvodili su ustaški ekstremisti braća Ambrozije i Adolf Andrić rodom iz Tuzle. Jugoslovensku granicu prešli su ilegalno 20. juna kod Dravograda u Sloveniji. Tu su zaustavili kamion „Radenske“ i naredili vozaču da ih vozi ka Bugojnu. Stigli su 22. juna, pustili vozača da ode, a oni u jednoj kapeli položili zakletvu i uputili se na planinu Radušu.
U međuvremenu, oslobođeni vozač kamiona javio je miliciji da je bio prinuđen da vozi veću grupu naoružanih ljudi. Jugoslavija u to vreme nije imala posebne antiterorističke i specijalne jedinice, pa je na Radušu tokom 25. i 26. juna stiglo oko 350 vojnika JNA, od toga 150 vojnih policajaca, 300 milicionera i 3.400 teritorijalaca iz Sarajeva. Akcijom je rukovodio još jedan Tuzlak, general Franjo Herljević. Ujutro 26. juna planina Raduša je bila potpuno blokirana.
U akciju je bila uključena i četa Vojne policije iz Sarajeva. Njihov komandir Miloš Popović dobio je najteži zadatak – da prati trag terorista na planini Raduša i Vran. Rasporedio je četu u kojoj je imao 80 ljudi i naredio juriš, jer drugačije nije bio obučen. Ubijen je snajperom sa udaljenosti od 150 metara. On je prva žrtva akcije Raduša 72. Teroristi su uspjeli da pobjegnu, a vojna policija je ubila konja na kom je bilo natovareno kompletno naoružanje, hrana, radio veze. Tada je ubijen i jedan terorista.
Potjera se odužila. Teroristi su se po sistemu specijalnog rata i diverzantsko-terorističkih grupa, podijelili u manje grupe. Jedna je krenula ka Zagrebu, druga prema Travniku, treća prema Sinju…
Do 28. jula je u okršajima s Bugojanskom grupom poginulo 15 jugoslovenskih vojnika, teritorijalaca i milicionera, ali je i sama grupa likvidirana. Kada su u pitanju poginuli i zarobljeni iz skupine Feniks, desetorica su izgubila živote na različitim mjestima u Bosni tokom sukoba, a devetorica su bila zarobljena. Od tih devet, njih pet nije živo dočekalo suđenje, dok je Đuri Horvatu, Vejsilu Keškiću, Mirku Vlasnoviću i Ludvigu Pavloviću suđeno u Sarajevu.
Prva trojica osuđena su na smrt, a Ludvig Pavlović, najmlađi član Bugojanske grupe, osuđen je na 20 godina zatvora. Po izlasku iz zatvora 1991. godine Ludvig Pavlović gine na cesti između Tomislavgrada i Posušja u nerazjašnjenim okolnostima navodno prilikom kratkotrajnog puškaranja sa kolonom JNA, iako tada još nije zvanično počela agresija na Bosnu i Hercegovinu. Prema nekim tvrdnjama, ubijen je jer se usprotivio prodaji naoružanja narodu u cilju odbrane od agresije – govorio je da se ono treba dijeliti besplatno.
Dana 17. marta 1973. godine, pet minuta iza ponoći, prvi je strijeljan Đuro Horvat, zatim Vejsil Keškić te u 3:05 sati Mirko Vlasnović. Strijeljanje je izvršeno u blizini nekadašnjeg policijskog skladišta u Rakovici, pokraj Sarajeva. Streljački vod činilo je osam pripadnika vojne policije i njihov komandir. Polovina je u svojim cijevima imala manevarsku municiju, a ostala četvorica bojevu.
Akcija Bugojanske grupe je izazvala veliki publicitet u SFRJ, odnosno tadašnje vlasti su je iskoristile u propagandne svrhe kako bi hrvatsku političku emigraciju prikazale kao teroriste – što su i bili.
Ovaj najmasovniji upad ustaških terorista organizovan je, kako se kasnije ispostavilo, jer su pripadnici Hrvatskog nacionalnog bratstva bili uvjereni da je u Jugoslaviji stanje takvo da samo treba mala varnica, pa da se pokrene hrvatski ustanak. Teroristi su mislili da su svi Hrvati u Hercegovini protiv SFRJ, ali se ispostavilo da su njihove informacije bile pogrešne – seljaci, pa čak i neki katolički svećenici, masovno su ih prijavljivali vlastima, pa su svi likvidirani ili uhvaćeni.
Kada je riječ o Bugojanskoj grupi, neki historičari navode da je njih tadašnja Služba državne bezbjednosti zapravo podsticala da što prije upadnu u Jugoslaviju, kako bi se razračunali sa njom. Navodno, jugoslovenski obavještajci su imali informacije da se sprema teroristički napad i preko svojih ubačenih „ustaša“ podstrekivali su da do toga dođe što prije. Prema toj verziji, braća Andrić i ostalih 17 praktično su namamljeni u klopku.
Čak i da je ovo istina, ostaje pitanje zašto je moralo toliko ljudi iz jugoslovenske vojske i milicije da pogine, odnosno zašto teroristi nisu eliminisani prije nego što su upali u zemlju. Da li je SDB znala da će u Jugoslaviju upasti teroristička grupa? Tu se pletu razne teorije zavjere, ali nema potvrde da je tadašnja SDB znala detalje akcije „Feniks“. Neki obavještajci su čak kasnije govorili da je u slučaju Bugojanske grupe naša „služba uhvaćena na spavanju“.
U izvještaju Generalštabu o operaciji „Raduša“ (koji je bio nedostupan javnosti više od 20 godina) nigdje se ne kaže da je služba precizno znala detalje o ubacivanju ove terorističke grupe. Izgleda da je služba pratila vođe grupe, ali u jednom momentu je izgubljen kontakt sa njima. Tada su Andrići donijeli odluku da se požuri sa akcijom, jer su shvatili da im je SDB na tragu. Čini se da je Državna bezbjednost znala da HRB sprema nešto veliko, ali precizno nije znala šta.
Ipak, jugoslovenske vlasti su iz ove terorističke akcije izvukle veliku pouku. Zaključak je bio da su službe bezbjednosti neadekvatno bile pripremljene za ovakve akcije. Odlučeno je da se osnuju nove jedinice, čija će svrha biti borba protiv terorista.
Dobili su što su tražili. Žao mi je što su izginuli vojnici i starješine JNA. A ustašku gamad je trebalo i treba istrijebiti do posljednjeg…