IVO ANDRIĆ – diplomata
“U svakoj ženi ima đavo koga treba ubiti ili poslom ili rađanjem ili i jednim i drugim, a ako se žena otme i jednom i drugom, onda treba ubiti ženu.”
Ivo Andrić, “Anikina vremena”
Jugoslovenski književnik i dobitnik Nobelove nagrade za književnost Ivo Andrić rođen je 9. oktobra 1892. a preminuo je 13. marta 1975. godine. Posljednje zapisane riječi ostavio je u svojoj bilježnici: „Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čoveka strah. A kod književnika i svakog ‘javnog radnika’ dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju…“
O književnom opusu neću puno… Napisao je sve što valja, sviđalo nam se ili ne. U svakom razredu je bila barem jedna lektira, od Aske i vuka pa do na Drini ćuprije. A između su nas čekali Ćorkan i njegova švabica, Travnička hronika sa vezirovim slonom, gore pomenuta Anikina vremena. Pisao je toliko da je, kako mnogi tvrde, neka svoja djela prepustio i drugim književnicima, npr. Meši Selimoviću, pa su Derviš i smrt i Tvrđava potpisani imenom ovog, do tada u književnim redovima, ne baš primjećenog Tuzlaka.
Kako su ovo crtice iz historije evo jedne crtice o njegovom diplomatskm angažmanu.
Pojedine ličnosti koje su direktno sarađivale s nacističkim vlastima abolirane su i s najvišeg mjesta proglašavane “ikonama” socijalističke Jugoslavije. I danas je to dio zabranjene historije, a najbolji dokaz za to jeste Ivo Andrić. Zna li, zapravo, šira javnost na kojoj je funkciji bio Andrić u prvim godinama Drugog svjetskog rata? I danas je u krugovima FGR (fine gradske raje) sasvim pohvalno nazivati ustašom književnika Envera Čolakovića koji je bio kulturni ataše NDH u Mađarskoj, a hereza je, ili, pak, nacionalizam, ukazati na ulogu Ive Andrića u vrijeme nacističkog režima.
Andrić je zvanično preuzeo mjesto ambasadora u Berlinu 19. aprila 1939. godine, dan prije Hitlerovog rođendana. Na položaj opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u glavnom gradu Njemačke Ivo Andrić dolazi kao osoba od povjerenja srpske elite, kao iskusan diplomat, ugledan pisac i vrstan poznavalac njemačkog jezika i kulture. Zapravo, Andrić je, po naređenju generala Simovića, bio poslan u Berlin da s Göringom i Herenom pregovara o kreditu koji bi Nijemci odobrili Jugoslaviji za kupovini oružja.
Kao ambasador Andrić je imao glavnu ulogu u organizaciji pristupanja Trojnom paktu.
Nekoliko je godina poslije rata u Beogradu upriličena izložba fotografija kojom su komunističke vlasti htjele prikazati svu “dekadenciju” bivše države, pa su, između ostalog, bile izložene fotografije s potpisivanja pristupa Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu u dvorcu “Belvedere” u Beču. Na nekima od njih bio je uočljiv i Andrić. Priča kaže da je brzo intervenirano iz vrha komunističke vlasti, pa su fotografije uklonjene.
Jugoslovenska sedmočlana delegacija u Beču, u palati Belvedere, 25. marta 1941. godine potpisuje pakt o pristupanju Kraljevine Jugoslavije silama osovine. Potpisivanju pakta prisustvovao je i Ivo Andrić, koji je na fotografiji, koja je tada napravljena, stajao iznad stola za kojim su sjedili potpisnici pristupanja Trojnom paktu. Istoga dana, nakon ceremonije potpisivanja, Andrić se vratio u Berlin. Neposredno prije uručivanja Nobelove nagrade, Ivo Andrić je na volšeban način ‘nestao’ sa tih fotodokumenata.
Malo je poznat i Andrićev susret s Hitlerom 1939. godine. Taj susret odigrao se 19. aprila, kada je Andrić primljen na audijenciju kod kancelara njemačkog Rajha Adolfa Hitlera na nastupnom prijemu povodom predaje diplomatskih akreditiva. Tom prilikom Ivo Andrić obratio se Hitleru kazavši da “smatra za naročitu sreću da mu je kraljevsko namesništvo poverilo ovu časnu zadaću”. Andrić je izrazio nadu “da mu blagonaklona podrška njegove ekselencije kancelara Adolfa Hitlera neće nedostajati u izvršenju njegove prijatne dužnosti”. U diplomatskom maniru odao je priznanje Hitleru, “koji s toliko uspeha i dostojanstva stoji na čelu velikog nemačkog Rajha”.
Osmodnevni boravak kneza Pavla u Njemačkoj od 1. do 8. juna 1939. godine bio je do najmanjih pojedinosti isplaniran: prvog juna doček i banket koji je Hitler priredio u kancelariji Rajha; drugog juna vojna parada (trajala je više od tri sata), uvečer opera “Majstori pjevači” sa svečanim prijemom i večerom u pauzi; trećeg juna odlazak u Potsdam na ručak koji daje Ribentrop u Novoj palači, zatim čaj s Gebelsom i večera s Hitlerom u Keizerhofu; četvrtog juna šetnja po Berlinu i Göringov prijem u Scharlotenburgu – večera sa svijećama, baletom na travi, vatrometom i spuštanjem zastava padobranima; petog juna ručak utroje s Hitlerom, a zatim popodne sastanak samo između kneza Pavla i Hitlera u Dresdenu; poslije toga privatna posjeta Göringu i njegovom poljskom imanju u Carinhallu.
Ivo Andrić prisustvovao je, po svemu sudeći, svim ili skoro svim ovim događajima. No, ono što je sigurno i što se vidi s fotografije, jeste da je Ivo Andrić prisustvovao vojnoj paradi i da se nalazi odmah iza kneza Pavla i Adolfa Hitlera. Kako se navodi u ovoj knjizi, vojna parada bila je impresivna, beskrajni niz novih tenkova, oklopnih kola i topova, dok iznad njih lete avioni u savršenim formacijama.
Andrić je, kao opunomoćeni poslanik, imao drugačiji status od ostalih u jugoslavenskom poslanstvu, koje su, većinom, nakon dolaska u Beograd uhapsili i poslali na Banjicu. Njega nisu dirali.
Za Andrića je Muhammed, a.s., bio “arapski varalica”
Niko Mirošević Sorgo, prijatelj Ive Andrića i konzul nekadašnje Kraljevine Jugoslavije u Klagenfurtu u Austriji, napisao je pjesmu Kairski bazar, koju je posvetio Ivi Andriću.
“Mujezin pjeva sure svome bogu
Alah da mu oprosti jerbo lažno pjeva
Nije to ljubavi već pjesma gnjeva
Poziva na kavgu a odbija na slogu.
Pastirova koza, vezana za nogu,
Oko sebe mlijeko nevješto proljeva,
A muhe se kupe. Lijeni Arap zijeva
U prljavu svoju obavijen togu.
U prašini gustoj djeca zamazana
Otresaju nečist sa čupave glave,
Dok džamija stara, ko krastava rana
Zapušteno zjapi, svjedok prošle slave,
K nebu se uzdiše miomiris gnoja
I Homerov masni dio ovnujskoga loja.”
Ivo Andrić odgovorio je svome prijatelju Niki Miroševiću pismom u kojem, između ostalog, kaže: “Naročito me veseli tvoja lepa zbirka pesama, u kojoj ima i jedna posvećena meni. Mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni.”
Izvor: STAV
