UNIŠTENJE CENTRALNE PARTIZANSKE BOLNICE NA SUTJESCI – “ranjenike moramo ostaviti”
Razočarani neuspjehom operacije „Weiss“, njemačka komanda u jugoistočnoj Evropi pokreće novu operaciju koja bi za cilj imala razoružanje četnika i uništenje operativne grupe NOVJ. Operacija je dobila kodni naziv „Schwarz“. Operacija je imala dvije etape – razoružanje i raspuštanje četnika i uništenje operativne grupe NOVJ. Borbe su počele 15. maja, koncentričnim nastupanjem protiv glavnine snaga NOVJ na prostoru Sandžaka i sjeverne Crne Gore, a završile se 15. juna 1943. godine probojem obruča i probojem glavnine snaga NOVJ u Bosnu.
Okupacione trupe su uspjele da opkole Glavnu operativnu grupu Vrhovnog štaba NOV i POJ. Iako je Vrhovni štab imao informacije o pojačanom kretanju njemačkih, domobranskih i bugarskih snaga prema rejonu Sandžaka, vrhovni komandant Josip Broz Tito je odugovlačio sa izvlačenjem svojih snaga i prodorom u Srbiju jer se očekivao dolazak britanske vojne misije.
Kada je četiri dana kasnije, 19. maja, shvaćeno da je riječ o jakoj ofanzivi a ne o malom napadu, Tito naređuje premještanje Glavne operativne grupe ka sjeverozapadu da bi se po dolasku britanaca mogao izvršiti proboj prema Foči.
Sve vrijeme operacije najveći problem predstavljali su ranjenici – njih preko 2000 koje je trebalo spasiti od uništenja. Kako je put prema Durmitoru i dalje prema Srbiji zatvoren, Treća i Sedma divizija koje su bile zadužene za Centralnu bolnicu dobijaju novo naređenje da se vrate i da se izvuku preko Zelengore ka centralnoj Bosni.
Bitanska vojna misija tek 28. maja dolazi u Vrhovni štab. Time je izgubljeno dragocijeno vrijeme što je imalo uticaja na daljnji tok operacije. Glavna operativna grupa odmah pokušava proboj prema Foči ali bez uspjeha. Tito tada naređuje proboj preko Sutjeske i Zelengore.
Broj ranjenika se svakodnevno povećavao. Samo u Centralnoj bolnici ih je bilo preko 2200. Njihov brzi transport bio je nemoguć jer je veliki broj tovarne stoke bio poklan za ishranu jedinica. Štaviše, oni su često premještani u krug zbog neodlučnosti Vrhovnog štaba o konačnom pravcu proboja. Najveći dio ranjenika je i dalje bio na Pivskoj planini u Crnoj Gori.
Tito je 3. juna na savjetovanju u selu Mratinju donio odluku da formiraju dvije grupe. U prvoj grupi bi bile Prva i Druga proleterska brigada i Vrhovni štab dok bi drugu grupu činile Treća i Sedma divizija sa ranjenicima. Prva grupa koja je bila bez tereta ranjenika vrši brzo prebacivanje preko Sutjeske i kreće ka Zelengori. Tada neprijatelju dolazi ispomoć iz 7. SS divizije „Princ Eugen“ koju su činili domaći „folksdojčeri“ koji su poznavali teren i brzo se kretali. Dolazi do prekida između prve i druge grupe te druga grupa sa ranjenicima se vraća ka Pivi i Durmitoru. Donosi se i odluka da se teži ranjenici sakriju po pećinama Pivske planine pa da se po njih vrate nakon ofanzive. Međutim, svi pokušaji da se ranjenici prebace preko Tare ostaju bez uspjeha pa komandant Treće divizije Sava Kovačević 8. juna organizuje pokret nazad ka Sutjesci. Bolnica Sedme divizije, dječiji dom i dio ranjenika Centralne bolnice je 10. juna odsječen. Veći dio ranjenika je zarobljen i strijeljan na licu mjesta.
Prva grupa već 10. juna probija njemački obruč. Druga proleterska brigada se probija ka Foči a Prva proleterska zajedno sa Vrhovnim štabom se probija ka Jahorini. Međutim dok je druga grupa sa ranjenicima 12. juna stigla u rejon Sutjeske gdje je izvršen proboj, Nijemci su već ponovo zatvorili obruč.
U poslijeratnoj literaturi događaj proboja prve grupe se smatra uspjehom NOVJ i propašću Pete neprijateljske ofanzive. Međutim, ono što se desilo narednih dana je zapisano ali se nije puno isticalo. Treća divizija opterećena ranjenicima i bolesnicima, prorijeđena i iscrpljena glađu i neprekidnim borbama forsira Sutjesku i upućuje se na sjever prema Tjentištu gdje će pokušati proboj i gdje je očekivala pomoć izvan obruča. Ali Vrhovni štab u sumrak 12. juna obavještava Savu Kovačevića da mu ne može uputiti pomoć jer je Prva proleterska poslije proboja već prešla komunikaciju Kalinovik-Foča i da proboj izvrše sami. Rukovodstvo Treće divizije nije moglo lako sačuvati prisebnost i hladnokrvnost i naređuje proboj na mjestu gdje je koncentracija neprijatelja bila najjača. Desetak godina nakon rata za ovu odluku okrivljen je Milovan Đilas koje je zbog svog kolebanja i panike propustio posvetiti više pažnje izviđanju neprijateljskih linija.
Druga grupa u zoru 13. juna kreće u proboj u rejonu sela Krekovi. Već u prvom jurišu gine komandant Treće divizije Sava Kovačević. Samo se nekoliko manjih dijelova čitave druge grupe uspjelo probiti dok je većina sa centralnom bolnicom ostala u okruženju.
Pomoću specijalnih izviđačkih patrola i dresiranih pasa Nijemci su nekoliko dana brižljivo pretresali svaku šumicu, pećinu i uvalu na bojištu i sve pronađene ranjenike i bolesnike na licu mjesta ubijali. U njemačkom izvještaju piše da su svi poubijani, jer je većina bila zaražena tifusom. Samo se manji broj lakih i pokretnih ranjenika probio ka Zelengori.
Bilans
Moguće je dati samo grubu procjenu gubitaka Centralne bolnice, onih ranjenika za koje je na Neretvi apelovano da se ne smiju ostaviti. Pouzdano se zna da je početkom juna u Centralnoj bolnici bilo 2200 ranjenika a da ih je na Zelengoru stiglo samo 600. Od početka juna do kraja ofanzive, 15. juna, sigurno je bilo ranjeno još nekoliko stotina partizana. Seljaci iz Pivskog kanjona su spasili nekoliko desetina ranjenika. Manji broj ranjenika je ubijen od strane ustaša i četnika koji su nakon ofanzive pročešljali teren. Tada je ubijen i pjesnik Ivan Goran Kovačić. Računa se da je iz obruča izašlo manje od 800 ranjenika. Znatan broj njih je nakon ofanzive podlegao usljed iznemoglosti i gladi. No, jedan ranjenik je imao svu pažnju i brigu i izvukao se na vrijeme iz obruča, samo dan nakon ranjavanja.
U bici na Sutjesci je ubijeno preko 200 bolničarki koje su ostale sa ranjenicima. Poginulo je i oko 30 ljekara što je preko 50% ljekarskog kadra koje je NOV imala uoči ofanzive.
Umjesto zaključka
Da li se moglo spriječiti ovoliko stradanje ranjenika? Da li se moglo Centralnu bolnicu na vrijeme obavijestiti o početku ofanzive, čim su primjećeni pojačani pokreti neprijatelja? Da li se Centralna bolnica moga na vrijeme vratiti ka Bosni a ne tek 4. juna? Da li se moga ubrzati komunikacija između Centralne bolnice i Vrhovnog štaba? Kuriru je trebalo 6-10 sati hoda između bolnice i Vrhovnog štaba. Vrhovni štab je uvijek znao gdje je bolnica dok kuriri iz bolnice nisu baš uvijek znali gdje se nalazi Vrhovni štab. i da li je uopće trebalo imati toliku koncentraciju ranjenika na jednom mjestu?
Najvjerovatnije je po srijedi bio stav da se ranjenici ne uznemiravaju previše pokretima i da se u miru oporavljaju. Vrhovni štab je sve do 25. maja imao plan da se Glavna operativna grupa probije prema Foči gdje bi ranjenici imali bolje uvjete. Kada je shvaćeno da je riječ o velikoj ofanzivi već je izgubljeno previše dragocjenog vremena. Kada je donijeta odluka o sakrivanju ranjenika (dakle o njihovom ostavljanju), da li se to moglo bolje izvesti? Da li su se pećine mogle bolje maskirati. Ovako, staze koje su vodile do skloništima bile su markirane leševima, materijalom a i ranjenicima, pa Nijemcima nije bilo teško da ih pronađu i izvrše svoj zločin.
Što se tiče odugovlačenja i izvlačenja glavnine snaga zbog čekanja britanske vojne misije koja je stigala 28. maja, tek 13 dana nakon početka ofanzive, već iz prvog izvještaja majora Dikina može se vidjeti da je imalo efekta. Već 29. maja britanski premijer Winston Churchil je u Alžiru izvjestio glavnokomandujućeg savezničkih snaga generala Dwighta Eisenhowera da se britanska politika okreće prema narodnooslobodilačkom pokretu, koji je u Jugoslaviji predstavljao jedinu realnu snagu u borbi protiv snaga Osovine.
izvor: Sutjeska, zbornik radova – pišu učesnici
