JURE FRANCETIĆ – ustaški antifašista ili samo fašista
Priče o Juri bile su fantastične: da nije čovjek nego nadljudsko biće, da ga niko ne može ni ubiti ni uhvatiti, da je neranjiv i da ga nijedan metak ne može pogoditi. Te legende su poprimile toliko maha da su partizanski komesari na Romaniji partizanima držali posebnu nastavu i govoriti da je Jure običan čovjek.
I zaista, Juru nije pogodio ni metak ni bomba… utukli su ga kao običnu džukelu, vilama i motikama, lički seljaci nakon što su ga oteli iz partizanskih ruku.
Na današnji dan, 22.12.1942. godine u selo Močile kod Slunja koje je tada bilo u sastavu tzv. Bihaćke republike spustio se avion sa neočekivanim gostima… ustaški krilnik (general) i vođa Crne legija Jure Francetić i pilot domobranski zastavnik Mijo Abičić.
Jurino djelovanje bilo orijentisano isključivo na teren i borbu protiv partizana i prije svega četnika (među kojima, ruku na srce, 1941. godine na Romaniji i Ozrenu i nije bilo neke razlike). Prilikom ulaska Crne legije u Goražde, lokalni muslimani, koji su preživjeli teror četnika, tražili su od ustaša odmazdu nad srpskim stanovništvom, no Francetić je to spriječio riječima: „Ni jednom Srbinu ne smije pasti glava, niti mu se smije išta dogoditi.“
Francetić nije djelovao u gradu i nije vršio progone gradskog stanovništva, Jevreja i Srba. Za to su bili zaduženi Luburićevi psi koji su vršili masovne zločine.
No, ipak su ostala zabilježena dva zločina Francetićevih „crnaca“ koja mu ne idu na čast. U julu 1942. oko Kupresa vodile su se teške borbe između dvije partizanske brigade i ustaške Crne legije, s velikim obostranim gubicima. Srpska sela u okolici podržavala su i udomljivala partizane. Pod komandom Jure Francetića Crna legija izvodila je akcije koje su nazivane „odmazdom”. U Gornjem Malovanu ubijeno je 70 seljaka i seljakinja. Najbrutalniji pokolj Crna legija je počinila 17. jula u srpskom selu Urije kada je ubijeno nekoliko desetina srpskih civila.
Pored partizana i četnika Francetić se sukobljavao i sa Talijanima. Imao je nakanu pripojiti Sandžak NDH. Poznato je Francetićevo nasilno zauzimanje Mostara od Talijana. Talijani to nisu dopustili i preko Pavelića su naredili Francetiću da se povuče što su iskoristili talijanski savenici crnogorski četnici i ušli u istočnu Hercegovinu. Zbog ovoga je Francetić imao namjeru da se sa partizanima uključi u zajedničke borbe protiv Talijana.
Ostalo je zabilježeno Francetićevo pismo poglavniku u kojemu mu naglašava koliko mrzi Talijane, da bi bio spreman zajedno s partizanima ratovati protiv njih.
U pismu Francetić navodi: „Poglavniče! Moji crnci (Crna legija) su samo meni vierni i samo smrt će me zaustaviti da se ne pridružim tamošnjim partizanima u borbi protiv Talijana koji nisu ništa bolji od četnika, jer pale i uništavaju našu domovinu. A ja kao rodoljub ne mogu to više podnieti, a vi poglavniče odlučite o daljnjim postupcima. Vaš vierni i uviek odani Jure Francetić.”
Talijani su saznali za ove Francetićeve namjere i izvršili sabotažu na Francetićevom avionu kojim je iz Zagreba letio za Gospić, kada je došlo do prisilnog spuštanja na partizansku teritoriju. Ranjenog Francetića partizanski hirurzi su pokužali spasiti da bi ga razmijenili za 100 logoraša iz Jasenovca ali je Francetić umro pet dana kasnije.
I na kraju nešto o „crncima“ Jure Francetića.
Zašto su dobili ime „Crnci”? Kada je Jure Francetić osnivao svoju legiju, pričalo se, tražio je za njih standardne uniforme i nije našao, čekao ih je iz Zagreba i nije dobio. Onda su u Sarajevu u nekom skladištu našli veliku količinu crne tkanine, i to je bilo dovoljno da se svim borcima sašiju uniforme. U jesen 1941. svi su sarajevski krojači imali pune ruke posla i puno zaradili šivajući uniforme Crne legije. Po crnim uniformama dobili su naziv Crna legija.
Pogrešno je mišljenje da je Crna legija bila sastavljena od Hercegovaca. Legiju su činili sarajevski mladići od kojih su polovina bili Bošnjaci sa Bistrika, Širokače, Kovača i istočne Bosne, a druga polovina katolici iz Sarajeva i srednje Bosne, a među njima se našao i poneki Hercegovac…..
I naravno, da ne bude nesporazuma, ustaše su najveća sramota Hrvata. U zapadnom dijelu Mostara i danas postoji ulica sa nazivom ovog ustaše.
