PRIVREDA U STOCU U VRIJEME OSMANSKE UPRAVE
Okosnicu privrede Stoca činili šu poljoprivreda, zanatstvo, trgovina i ugostiteljstvo.
Poljoprivreda
Prusustvo bogatih vodnih tokova omogućavalo je mještanima Stoca da se bave uzgojem onih poljoprivrednim kultura koje su zahtijevale dosta vode. To su, prije svega, povrće, voće, lan kao tekstilna biljka i vinova loza. Od povrća su gajeni: grah, bob, leća, crveni i bijeli luk i kupusnjače, od voća jabuke, kruške, kajsije, breskve, šljive, orahe i kestene, a od vinove loze, uglavnom domaće i orijentalne stone sorte grožđa. U brojnim vakufnamama stolačkih vakifa, navođeno je uvakufljenje bašči i vinograda u samoj kasabi Stolac.
Bogatstvo vodotoka, s jedne i sirovina, s druge strane, uticali su na razvoj mlinarstva, stuparstva, vunovlačarstva, i kožarstva. Nije se mogao utvrditi pobliže broj mlinova, stupa, vunovlačamica i kožara u Stocu, jer o tome nedostaju pisani spomenici. Iz nekih vakufnama moglo se je utvrditi da su vakifi za održavanje svojih vakufa i plaće njihovih službenika uvakufljavali, između ostalog, i navedene objekte.
Zanatstvo
Zanatstvo je u Stocu bilo izuzetno razvijeno. U djelimično sačuvanom popisu terzija, ćurčija i čebedžija, u kojemu nedostaju podaci o čebedžijama, moglo se je saznati da je u Mostaru 25. džumadel-evvela 1168, odnosno 9. marta 1755. godine bila svečanost proglašenja izučenih zanatlija triju zanata u majstore iz Hercegovačkog sandžaka. Među majstorima terzijskog (krojačkog) zanata, zabilježena su i četvorica iz Stoca: Derviš Šarac sin hadži Mehmedov, Ahmed Šarac sin Smailov, Alija Dizdar sin Smaila Čelebije i Mehmed Janboli sin Hasan-baše.
Kao i u brojnim drugim gradskim naseljima u Bosni i Hercegovini u vrijeme osmanske vladavine, pojedinim zanatima bavio se manji broj porodica. Iz navedenog popisa vidi se da su se krojačkim zanatom (terzijski) u Stocu bavili članovi porodice Šarac. Prema Hamdiji Kreševljakoviću i Hivziji Hasandediću, u Stocu su bili zastupljeni svi uslužni zanati, a od proizvodnih: građevinci (dulgeri), kamenoklesari (taščije), krznari (ćurčije), sedlari (sarači), stupari lana (dolapdžije). U okviru dorade prerade nekih vrsta obrađenih sirovina (koža, vuna), bilo je zastupljeno po nekoliko usmjerenja. Tako su u okviru obrade kože postojali štavljači sirove kože (debag), doradivaći uštavljene kože kao proizvođači đonova (tabandžija) i obradivači kože (obućari) koji su pravili cipele (kundurždija), čizme (čizmedžija), papuče (papučije), dorađivači i obrađivaći vune proizvodnjom ćebadi (ćebedžije) i proizvođači raznih predmeta od kostrijeti (mutapčije). Ovim, razumije se, lista zastupljenih zanata u Stocu nije iscrpljena, ali o drugim zanatima u pisanim spomenicima nema pomena.
Pojedini zanati svoje su radionice imali u određenim predijelima Stoca, koji su se poslije po njima i nazvali. Od radionica za doradu kože (tabhana), jedan dio Stoca ispod džamije Ali-paše Rizvanbegovića nosi naziv Tabhana.
Koliko se do danas zna, samo su kožari (tabaci) imali svoje strukovno udruženje (esnaf), svoga sekretara (ćehaja) i čelnika (baša).
Trgovina
I trgovina je u Stocu bila razvijena, ali su podaci o broju trgovaca i njihovim usmjerenjima vrlo šturi. U XVIII stoljeću bilo je i nekoliko trgovaca koji su se bavili trgovinom na veliko. Neki od njih su radi izvoza i nabavke robe pohodili okolne trgove i luke (Gabela, Dubrovnik) ili su po tim poslovima putovali čak u Egipat (Kairo). Zbog nedostatka pisanih tragova o stolačkoj trgovini i trgovcima, nije bilo moguće sastaviti ni najkraći spisak njenih trgovaca. U Državnom arhivu u Dubrovniku ima dosta podataka i o stolačkim trgovcima koji su radili sa Dubrovnikom, ali bi to zahtijevalo dodatna istraživanja. Upravo iz toga Arhiva i potiču podaci o stolačkim trgovcima Behmenima i Ćatama (kasnijim Ćatićima), koji su radili sa dubrovačkim trgovcima u Gabeli i u Dubriovniku, te o Hasan-baši Rojku, koji je trgovačkim poslovima putovao u Egipat (Kairo).
Sto se objekata zanastva i trgovine, odnosno dućana tiče, kao ni u ostalim kasabama, ni u Stocu nije moguće povući strogu granicu, jer su možda, izuzev malog broja trgovina na veliko (magaza) i trgovina mješovitom robom na malo i sve zanatske radionice ujedno bile i trgovine na malo za vlastite proizvode.
Ugostiteljstvo
U red ovih objekata spadala su prenoćišta (hanovi), objekti za smještaj putnika, konja i robe (karavan-saraji), kahvane (kahve-hane), restorani (aščinice), slastičarne (halva-hane). Iako je Stolac bio izuzetno prometno mjesto, nije imao nijedan karavan-saraj. Od drugih ugostiteljskih objekata, podaci su poznati samo za kahvane.
Hanovi su služili za prenoćište, a u njima su posluživani čaj i kahva, a jedan od njih imao je i svoju zasebnu kahvanu. Koliko je hanova u Stocu bilo u vrijeme osmanske vladavine, nije se pobliže moglo utvrditi. Han s konakom (musafirhanom) i kahvanom, otvorio je silahdar Husein-paša Šarić do 1664, godine, ali se ne zna gdje se nalazio.
U vakufnamama i pisanim dokumentima druge polovine XVIII stoljeća spominju se tri hana, a bili su smješteni na drumu koji je vodio iz Stoca prema Dubrovniku i Mostaru. To su sljedeći hanovi:
– Muftića han na Mejdanu, sa sofom i odrinom,
– Tabakovića ili Pinjin u blizini današnje Pošte.
– Šarića han u istoimenoj mahali.
Kao prometno mjesto, Stolac je imao veći broj kahvana, ali podaci o njima nisu poznati. Dvije od njih nalazile su se uz zgrade hanova: silahdar Husein-paše u neposrednoj blizini Čaršije i Saliha Pinje u Podgrad mahali.
izvor: Hercegovina 2
